Najveća priča o promjeni

Neke su priče utkane u identitet i život naroda. One su dio tradicije, dio kulture, dio običaja koje prenosimo s koljena na koljeno.

Jedna od tih priča je i priča o životu Nazarećanina po imenu Isus, za milijarde ljudi u svijetu „najveća priča ikada ispričana”.

To je složena, višeslojna priča o čovjeku kojeg različito doživljavamo: za kršćane je on utjelovljeni sin jednoga Boga, za muslimane jedan od 24 odabrana proroka, za budiste bodhisattva – osoba ispunjena prosvijetljenim suosjećanjem, za mnoge ateiste i agnostike jedan od velikih učitelja svijeta…

Središnji dio njegove životne priče čini četrnaest prizora muke, raspeća i usrsnuća kojih se vjernici prisjećaju i koje obilježavaju tijekom četrdeset dana Korizme, od Pepelnice do Uskrsa. Obilježavamo ih različitim vanjskim običajima i ritualima: maslinovim grančicama za Cvjetnicu, procesijom za križem za Veliki četvrtak, postom i Žudijama za Veliki petak, uskrsnim krijesovima na Veliku subotu, te obojenim jajima, šunkom, pincom i sirnicom na Uskrs. No, neusporedivo važnija od ove tradicionalne, vanjske manifestracije, ona je unutarnja, skrivena, tajanstvena na koju često zaboravljamo.

Unutarnja dimenzija ovih običaja ima za cilj transformaciju, preobrazbu svakog od nas u bolje ljude. Ono što danas popularno zovemo „osobnim razvojem”. Ona započinje korizmenim povlačenjem od svjetovnog u 40 dana kontemplacije, ili promišljanja i pokore. Ovi „pokornički dani” korizme nisu dani u kojima se pokoravamo nekom vanjskom autoritetu, primjerice nekoj strogoj očinskoj figuri pred čijom strašnom kaznom strepimo, s kojom pregovaramo o težini svojih „grijeha” ili pred kojom ih nastojimo sakriti i umanjiti. Korizmeno je povlačenje proces u kojem pokoravamo vlastiti ego, u kojem pokoravamo svoje neurotične navike, svoje ovisnosti i averzije. Zbog toga tijekom korizme imamo običaj vježbati odricanje nekog od svojih poroka, pogrešaka u karakteru ili grijeha. Odričemo se tako ovisnosti o pušenju, ili alkoholu, tračanju i ogovaranju, ili kako nas je ove godine papa Franjo savjetovao, „trolanja” na Internetu – širenja netolerancije, verbalnog nasilja, uvreda i dezinformacija u virtualnom prostoru, putem društvenih mreža i medija.

Ove smo godine u korizmi prisilno stavljeni u „povlačenje”, u izolaciju uslijed pandemije zarazne bolesti COVID-19. Oslobođeni poslovnih obaveza, imali smo priliku smanjiti svoju usmjerenost na svjetovne preokupacije i promišljati o temama od značaja za naš život u cjelini. Mnogi su nam to savjetovali, od duhovnih, poslovnih i političkih vođa do sociologa, psihologa i psihijatara, od filozofa i književnika do životnih savjetnika. Sada, po završetku korizme, u kulminaciji promišljanja o našim manjkavostima i vrlinama, razdoblja koje počinje poniznošću evociranom Pepelnicom i riječima: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, imamo priliku osvrnuti se i procijeniti kako smo to razdoblje iskoristili. A budući da ne možemo znati koliko ćemo morati ostati kod kuće, ove nam se godine nudi i jedinstvena prilika to korizmeno razdoblje produžiti.

No, što je to što bismo u tom „povlačenju” ustvari trebali promišljati? Odgovor na to pitanje sadržan je u križnom putu, temi Velikog petka kojeg danas obilježavamo. Duboko učenje koje nam je Isus prenio u 14 postaja na kraju svojeg životnog puta poziv je svakome na preobrazbu. U tih četrnaest slika on nas vodi svojim primjerom: svatko od nas ima svoj „križ”, destruktivne emocije žudnje, ljutnje, neznanja, ponosa ili ljubomore koje naše živote otežavaju, a ponekad i pretvaraju u pravi pakao. Isus nas kroz križni put uči kako da ponesemo taj svoj križ, kako da preuzmemo odgovornost za svoju tamnu stranu, za sjenu koja se za nama vuče, te kako da unesemo svjetlo i odagnamo tamu.

U prvoj od četrnaest postaja osuđuju ga na smrt. Iako je nedužan, pogrešno optužen, dok razularena masa poziva na njegov linč, on se ne svađa, ne opire, ne podiže glas, ne uzvraća udarac. Ostaje dosljedan onome što je podučavao: „Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko i zub za zub’. A ja vam kažem da se ne protivite zlu; pljusne li te netko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” U ovoj slici, Isus nas uči, uz nezamislivu osobnu žrtvu, da budemo ponizni, da sa strpljenjem primamo osude i projekcije drugih, da se u zlu ne unizujemo i da budemo dosljedni u svojim mislima, riječima i djelima kao što je i on bio u svojima – ono što je propovijedao, to je i svojim primjerom pokazao.

U drugoj postaji Isus prima križ koji će ponijeti. Iako on ne nosi križ svojih pogrešaka i nedostataka, već uzima križ grešaka svih ljudi, čini to kako bi nam primjerom pokazao što znači suočiti se s tim križem i preuzeti odgovornost. On nam tim činom poručuje: pogledajmo sebi u lice, ne skrivajući se od svojih nedostataka, ne bježeći od bremena svojih mana. Prvi je korak na putu osvijestiti svoje pogreške, prihvatiti ih i odlučno se s njima uhvatiti u koštac, vođeni namjerom da ih ispravimo.

U trećoj postaji Isus pada pod teretom križa. I on, tako čvrstog karaktera, posrće, pada i trpi podsmijeh, izrugivanje i udarce okupljenih. Sve to strpljivo podnosi, pokazujući nam da je put, i nakon teškog koraka priznavanja vlastitih nedostataka, jednako težak te da pod tim teretom i najsnažniji posrću i padaju. Suočiti se s time da smo netrpeljivi ili sitničavi, ljubomorni ili pohlepni, razdražljivi, agresivni, strašljivi, gadljivi, skloni samosažaljenju ili manipuliranju…, težak je prvi korak na putu razvoja na kojem ćemo se spoticati i padati. Pasti je ljudski, nitko od nas nije naučio čak niti bicikl voziti bez padova. No, Isus kad padne on se ne ponizuje i ne obeshrabruje. Ne bojeći se padova, on bez zapadanja u malodušnost ustaje i nastavlja dalje putem.

U četvrtoj postaji susreće majku. Prezren i odbačen od čitavog naroda, ponižavan i kažnjavan, osuđen na muku, trpeći bol i hodajući u smrt, suočava se s njom. Ona pati jer mogao je sve to izbjeći, jer njegova joj patnja zadaje nezamislivu bol. Kroz susret s majkom, Isus nas uči da se strpljivo suočimo s osobama koje smo razočarali. Nemoguće je da svojim pogreškama izbjegnemo ražalostiti one koje volimo i koji nas vole – roditelje, prijatelje, supružnike, djecu… Kao što ćemo sigurno puno puta padati, tako ćemo i najdraže duboko razočarati. Ako se istinski predamo putu razvoja, ne postoji način da to izbjegnemo. Ako pak taj put izbjegavamo, njihova ćemo razočaranja možda neko vrijeme od sebe skrivati, no doći će trenutak kad ćemo se svom silinom s njima morati suočiti. A tada će biti prekasno za nešto promijeniti.

U petoj postaji Šimun Isusu pomaže nositi križ. Umoran, iznemogao, krvav i izranjavan, potresen od susreta s majkom, čini se da više neće moći dalje. U tom trenutku, kad među okupljenima za njega nema samilosti i nikakva mu pomoć ne pristiže, rimski vojnici prisiljavaju slučajnog prolaznika, Šimuna Cirenca, da onemoćalom Isusu ponese križ dijelom puta. Prihvaćajući tu pomoć, Isus nas uči tri stvari: treba imati vjere da će pomoć u najtežem trenutku doći, treba imati hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu, i treba imati ljubavi prema drugima – potpunim neznancima – jer prihvaćajući njihovu pomoć dajemo im priliku da razviju vlastite kvalitete. Šimun je pomogao Isusu, i iako je to plemenito djelo učinio nevoljko, postao je simbol ljudi koji na sebe preuzimaju tuđi teret.

U šestoj postaji Veronika Isusu pruža rubac. U mnoštvu ljudi koji su se naslađivali njegovim mukama, napokon se našla i jedna osoba koja mu se smilovala, pruživši mu rubac da obriše krvavo lice. U trenutku kad imamo osjećaj da su ga svi napustili, dolazi netko tko nesebično nudi pomoć. Veronika ništa ne traži, a i da traži on joj ništa ne bi mogao dati. Isus s njome može samo podijeliti svoju patnju i muku, ponuditi joj tek svoje ganuće i zahvalnost. Brišući se, bez riječi čini upravo to, vraća joj svoje okrvavljeno lice utisnuto na rupcu. U ovoj slici on nas uči da ponudimo i prihvatimo pomoć ne tražeći za to naknadu.

U sedmoj postaji Isus drugi put pada pod križem. Kad mislimo da ne možemo niže pasti, ili da smo taman smogli dovoljno snage da nastavimo, dogodit će nam se lako da ponovno padnemo. Nešto će nas iznervirati, netko će nas razljutiti, želja za ovime ili onime bit će jača od nas i vratit ćemo se u stari obrazac. Padnemo li samo jednom, reći ćemo možda: dogodilo se spletom okolnosti, slučajno je to bilo. Smislit ćemo kakav-takav izgovor kojim ćemo štiti svoj ego, trudeći se da ne izgledamo slabi. No Isus nam pokazuje da svi mi, bez iznimke, na razne načine padamo ponovno i ponovno, te da to nije svjedočanstvo naše slabosti nego naše ljudskosti. Kad on pada, smiju mu se i rugaju, udaraju ga i ponižavaju. Ali kad ponovno ustaje pitaju se: odakle mu snaga?

U osmoj postaji Isus tješi jeruzalemske žene. Susreo ih je na tom krvavom putu kako uplakane jecaju nad njegovom mukom, žaleći ga zbog zla koje ga je snašlo. U tom trenutku on ne kaže: „Zaista, i trebate me žaliti, ovo je strašno, užasno mi je teško, ne možete ni zamisliti koliko…” nego on, predmet žaljenja, uzima tješiti njih. U svojoj situaciji ne vidi tragediju, ne pada u samosažaljenje, već dosljedan sebi, tješi tužne, učeći ih: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nadamnom, nego nad sobom i svojom djecom.” Poručuje im: prije no što počnete sažaljevati druge, pogledajte u sebe i razmislite u ovom trenutku – ako na vas sutra dođe red, jeste li spremni? Brzo će završiti ovaj život, i kad dođe zadnji čas neće više biti vremena ništa poduzeti. Vrijeme za to je sada.

U devetoj postaji Isus treći put pada pod križem. Kad jednom posrnemo, oprostit će nam. Kad dvaput posrnemo, već će sumnjati u nas, iako još uvijek misleći: „Možda ipak ima nade.” Kad treći put padnemo, svi će nas otpisati. Smatrat će to našim potpunim porazom, dokazom da ne možemo, da smo preslabi. I kad su već svi pomislili da Isus dalje neće moći, on ustaje po treći put i odnosi križ na na Golgotu, učeći nas: može se i onda kad svi misle da je nemoguće. Može se i onda kad i sami pomislimo „ne mogu, zaista ne mogu.” Isus pada pod težinom križa ponovno i ponovno, ali ne odustaje, pokazujući da je ustrajnosti na ovom putu od presudne važnosti.

U desetoj postaji Isusa svlače. Oduzeli su mu odijelo, razgolitivši ga u potpunosti pred svijetom. On pred nama stoji nag, bez ikakvog pokrivala, bez ikakve zaštite, ostavši bez ičega svoga. Uči nas: koliko god se razotkrivali, raskrinkavali pred sobom i svijetom svoje skrivene greške, ostat će u nama želja da zadržimo barem jedan mali komadić nečega što možemo sakriti, nešto čega se stidimo, nešto u što ne želimo pogledati i što ne želimo da drugima bude vidljivo. Mislit ćemo da imamo na to pravo i užasavat će nas pomisao da je ta naša navika zaista pogrešna. Htjet ćemo je pošto-poto sačuvati, bilo zato što nam pruža privremenu ugodu, bilo zato što uz nju vežemo sam naš identitet. Ova slika pokazuje nam da se trebamo u cijelosti razgolititi, sve dok u nama ne ostane više skrivenih grešaka i srama koje iz njih proizlaze.

U jedanaestoj postaji Isusa pribijaju na križ. Taj simbol grijeha koji je ponio postaje ovim činom nerazdruživ od njega sve do smrti. Kad pogledamo u svoje nedostatke, suočimo se s njima i prihvatimo odgovornost da ih ispravljamo, taj križ koji smo uzeli nositi ipak na različite načine možemo odbaciti. Možemo okrenuti glavu i reći „ovo mi je previše” ili „neugodno je i bolno baviti se time”. „Nije sada vrijeme.”„Kakva sam – takva sam.” No, nakon neke točke, uslijed dugog puta uspona i padova na kojem smo dosljedno svoj križ nosili, mi postajemo svjesni da smo sada za njega prikovani, i da se odvojiti više ne možemo. Ne možemo više svrnuti pogled u stranu, potisnuti dublje ono u nama čega se stidimo, jer cijena je toga prevelika. U tom trenutku možemo samo nastaviti kretati se naprijed, ustrajati do kraja.

U dvanaestoj postaji Isus umire na križu. Svoj je križ neumorno nosio, na njemu je šutke satima trpio boli. Kosti i tetive bile su mu razmaknute, krvne žile prerezane. Pomicanjem tijela, zadavao si je dodatne bolove. U konačnom činu potpunog predavanja, Isus izgovara: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj” i umire. Uči nas time da su i nezamislive muke prolazne, da ih može nadvladati onaj čiji je duh ispunjen vjerom koja nadilazi ovaj materijalni svijet i tjelesno postojanje. Uči nas da je svaka preobrazba našeg duha na koju se odvažimo, minijaturno umiranje onog poznatog „ja” na koje smo navikli. Uči nas da svaku smrt dostojanstveno i s vjerom prihvatimo jer uteći joj ionako nikako ne možemo.

U trinaestoj postaji skidaju ga s križa. Njegovoj majci u naručaj polažu mrtvo tijelo voljenog sina. Naizgled, sva ta Isusova muka, njena muka, muka njegovih prijatelja i učenika bila je uzaludna. No Isus nas ponovno uči nekoliko stvari. Prvo, uči nas da je tijelo od krvi i mesa krhko i prolazno, „prikovano” uz žudnje i odbojnosti koje iz njega proizlaze. Tek nas tjelesna smrt u cijelosti može osloboditi mogućnosti da se nagoni i instinkti imanentni tijelu razviju u složene karakterne nedostatke. Stoga moramo neumorno raditi na tome da vrt našeg uma bude slobodan od korova koji iznova u njemu niče. Nadalje, uči nas da ne očekujemo da ćemo plodove predanog rada na usavršavanju vlastita karaktera uživati odmah, ili uopće tijekom svojeg života, već da neumorno na tome radimo ne nadajući se ikakvoj nagradi. Uči nas da sijemo kako bi drugi želi. Uči nas i da je smrt veliki izjednačitelj – na što nam upravo ukazuje i ova pandemija koja života jednako lišava bogate i siromašne, slavne i anonimne, moćne i potlačene.

U četrnaestoj postaji polažu ga u grob. Njegovo je tijelo mrtvo, ali i danas – dvije tisuće godina kasnije – više od dvije milijarde ljudi vjeruje u njegovo učenje. Isus je rekao: „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada!” No, što to uopće znači vjerovati u njega? Njegov život, a posebno križni put koji je prošao i ostavio nam ga kao najviše učenje, daje odgovor na to pitanje. Bio je dosljedan u mislima, riječima i djelima. Svojim primjerom pokazao nam je tu dosljednost. Dao nam je samo jedno pravilo da nas vodi: da imamo ljubavi jedni za druge koliko je on imao za nas. Vjerovati u njega znači vjerovati da je sve što je podnio i razlog zbog kojeg je umro bio kako bismo mi živjeli. Ne kao hodajući mrtvaci, biološki mehanizmi bez samosvijesti, bez suosjećanja, bez vrijednosti koje transcendiraju materijalni svijet i tjelesno postojanje, ne kao životinje, nagonski. Umro je kako bismo živjeli kao bića koja shvaćaju dragocjenost i prolaznost ovog našeg jedinstvenog postojanja, koja shvaćaju da je ovaj naš život tek neprimjetni treptaj u beskonačnosti postojanja, da doista jesmo iz praha potekli i da se, neminovno, u prah vraćamo, te da naše misli, riječi i djela ne umiru već odjekuju tim postojanjem – baš kao što jeka njegovih djela odjekuje upravo sada.

Ivan Miljan, 10.4.2020.