4 koraka učenja u korona-krizi

Proljeće je u punom jeku i vrapci na granama u sav glas cvrkuću: „Kriza je prilika, živ, živ, živ!” Većina situacija u životu prilika je da nešto naučimo. No, znamo li kako?

Kad potpuno pojednostavnimo silnu teoriju, učenje u ovoj situaciji možemo svesti na četiri pristupa – od najjednostavnijeg do najsloženijeg:

1. Radim stvari po navici, ili ono što svi rade.

Ne razmišljam i ne učim već – kopiram. Kopiram ono što se radilo prije svega ovoga, uvelike radeći po starom, ili kopiram ono što rade drugi. Ako nose maske, onda i ja nosim maske. Ako šetaju u grupama, šetam i ja. Čitaju li opsesivno i potom bez kriterija (ili kriterijem senzacionalizma) dijele svaku moguću vijest, tvit ili poruku, radim to i ja. U ovaj način funkcioniranja ne trebamo ulagati posebnu energiju, on je svima odavno poznat: „kud svi, tud i mali Mujo.” Nešto ćemo i tako naučiti, do neke se mjere promijeniti, no koliko smo u učenje uložili, toliko će nam se i vratiti – minimalno.

2. Pitam se: “Radim(o) li sve kako treba?”

Epidemiolozi, šefovi civilne zaštite i političari kažu: „Radi ovako…” i ja nastojim slušati njihove upute. Oni ih ponavljaju kao papige iz dana u dan kako bi doprli do svakog uha, kako bi povećali vjerojatnost da, slušajući ih, pomislim: „Pa bit će da kad kažu ’ostanite doma’ misle i na mene!” Jer iako svi imamo uši, ne čujemo svi. Ili, barem, ne tumačimo to što smo čuli jednako. „Rekli su da treba ostati doma, da time štitimo i sebe i druge, ali vani je sunčano, ja nisam bolestan, a i moji frendovi kažu da nisu – to znači da smo sigurni i možemo svi zajedno u šetnju.”

Imamo li tu zrelost da ipak poslušamo upute stručnjaka, koje kažu kako se trebamo ponašati, naš razvoj počinje postavljenjem ovakvih pitanja:

  • Nosim li masku kako treba?
  • Perem li ruke kako treba?
  • Držim li razmak u odnosu na druge kako treba?
  • Imam li popunjenu propusnicu kako treba?
  • Držim li se samoizolacije kako treba?
  • Kupujem li kako treba, u količini u kojoj treba?
  • Uči li moje dijete u ovim uvjetima onako kako treba?
  • Jesam li informirao radnike kako treba?
  • Jesam li podijelio otkaze kako treba?
  • Držim li on-line sastanake kako treba?
  • Jesam li zahtjev za mjeru kojom mi država plaća plaće i doprinose, daje odgode plaćanja PDV-a… popunio kako treba?
  • Prilagođavam li se na novo gospodarstvo kako treba?

Ili, ako smo malo više hedonistički ili oportunistički usmjereni: „Jesam li iskoristio cijeli ovaj cirkus, baš kako treba, za moj ćeif? Odmorio se i nauživao kako treba? Izvukao pare kako treba?”

Ono „što treba” smislio je netko drugi, moj glavni fokus je na tome da to odradim „kako treba” i propitkujući radim li stvari tako kako treba, ja učim i koristim ovu krizu kao priliku.

3. Pitam se: “Radim(o) li ono što treba?”

Želim li malo unaprijediti svoj proces učenja, počet ću propitkivati ne samo radim li sve kako treba, nego i da li radim ono što bih trebao raditi:

  • Trebam li prilagoditi kućni budžet?
  • Trebam li optimizirati kupovinu (ići s popisom, kupovati on-line, promijeniti namirnice…)?
  • Tebam li se, sad kad je napokon puno toga jasnije, razvesti / udati / oženiti / napraviti dijete?
  • Trebam li, gledajući kako se svijet mijenja, promijeniti faks koji sam odabrala upisati?
  • Trebam li se sad javiti ljudima s kojima se dugo nisam čula?
  • Trebam li oprostiti i pomiriti se s nekima u svojem životu?
  • Trebam li sad (jer eto, stvari su „jasnije”), jednostavno neke ljude prekrižiti?
  • Trebam li razmišljati o drugačijem poslu, drugoj karijeri, o napredovanju u ovom poslu preuzimanjem više odgovornosti…?
  • Trebamo li platiti licencu za Skype/Zoom/Teams/Office 365 koji nas sad spašavaju jer bez njih ne bi mogli raditi?
  • Trebam li digitalizirati ovaj ili onaj dio poslovanja?
  • Trebam li sad sav marketinški budžet investirati u on-line?
  • Trebam li svoje radnike podijeliti u odvojene A i B… i možda C timove? Uvesti još jednu smjenu? Ukinuti smjenu?
  • Trebam li promijeniti planove za godišnji odmor?
  • Trebam li pomoći djetetu da se lakše prilagodi učenju na daljinu? (uputiti ju na Khan Academy, pokazati joj kako se rade mind-mape, pomoći mu da shvati zašto mahnito pišu eseje, natjerati ga da vježba zajedno s profesorom na TV-u…)
  • Trebam li pomoći roditeljima, susjedima, prijateljima?
  • Trebam li održavati kontakte i partnerstvo s kupcima, razmišljati kako im mogu pomoći?
  • Trebam li promijeniti poslovni model?
  • Trebamo li svi mi u mojoj gospodarskoj grani razmišljati o drugačijem poslovnom modelu/modelima?
  • Trebam li tražiti načine za refinanciranje obveza ili dobivanje povoljnih kredita za obrtna sredstva?
  • Trebam li promijeniti organizacijsku shemu tvrtke, sustav plaća i nagrada, opise radnih mjesta, dezinvestirati ili investirati u pojedina područja…?
  • Trebam li se uključiti aktivnije u rad strukovne udruge, komore, udruge poslodavaca i artikulirati probleme i prijedloge u tom krugu?
  • Trebam li pratiti gospodarske i političke analize uglednih stručnjaka, analitičara, časopisa?
  • Treba li nam u kriznom stožeru i grupa ekonomista?
  • Trebamo li zatvarati sve non-food trgovine, ili neke mogu raditi?
  • Trebamo li omogućiti praćenje građana i kako, do kada, pod kojim uvjetima?
  • Trebamo li sada suspendirati demokratske mehanizme, poput parlamenta, izbora, i slično?
  • Trebamo li financirati sve podjednako, kroz model inducirane kome, ili trebamo veći utjecaj dati tržištu i omogućiti mu da se samoregulira dok istovremeno štitimo ugrožene socijalne kategorije?
  • Trebamo li uvesti univerzalni temeljni prihod?
  • Trebamo li više investirati u javno zdravstvo, policiju, vojsku… i nakon što ovo prođe?
  • Trebamo li nastavu provoditi on-line i ubuduće, ili hibridno, ili se trebamo vratiti na stari način kad epidemija prođe?
  • Trebamo li početi razmišljati o drugačijim ekonomskim i/ili političkim modelima?

Ili, ako smo skloniji paranojama: „Trebam li sad kupiti pištolj, psa, namaknuti konzerve u podrum i zabarikadirati se za dolazeću apokalipsu?” A ako smo oportunistički usmjereni: „Trebam li sad iskoristiti političku situaciju i pozicionirati se populističkom retorikom, uličnim akcijama, širenjem fake newsa da ‘probudim’ masu i dobijem narod na svoju stranu? Trebam li ući u ovaj ili u onaj špekulantski biznis, npr. preprodaju esencijalne robe?”

4. Pitam se: “Kako znam „što treba”?”

Prethodna grupa pitanja, „trebam li ovo/trebam li ono” ne propitkuje na temelju čega uopće postavljam baš to pitanje. Primjerice, čitam vijesti i zaključim kako nam ekonomija ide kvragu. Od toga me hvata jeza i razmišljam: možda bi trebali utovariti u krizni stožer i neke stručnjake za gospodarstvo. Ta ideja mi se svidi i ja već krenem promišljati sljedeći korak: “Kako to provesti? Koga staviti u stožer? Ovog profesora. Da, to će biti dobro, vidio sam neki njegov tekst na internetu, izgleda pametan čovjek. I ovog poslodavca, on je glasan, ne da se smesti, odlučan, izborit će se za sebe pa onda i za nas, natjerat će bagru da nešto brzo poduzmu…” I tako dalje.

Što zapravo radim? Kratko sam razmišljao o tome što bi trebalo, zaključio da treba ekonomski stožer i nakon toga nastavio razmišljati o pitanjima iz osnovne skupine: ‘kako to treba?’ Ono što nisam napravio, nisam pažljivije preispitao na čemu uopće temeljim svoj zaključak da nam treba ekonomski stožer. Bez tog propitkivanja, koje je najsloženije, ja uzimam kao zdravorazumski svoj zaključak da nam ekonomski stožer treba. I onda, kad ga ne vidim, ljutim se. Prosvjedujem. Angažirano i ostrašćeno proklinjem slijepu vlast kojoj to nije jasno. A “iz aviona je svima vidljivo…”

Ova skupina pitanja propitkuje naše polazne pretpostavke, primjerice:

  • Kako znam da je ovaj poslovni model, ili firma, ili ekonomsko-politički sustav koji nastojimo spasiti vrijedan spašavanja?
  • Kako znam da ga je moguće spasiti?
  • Kako znam da nije vrijedan i da ga ne treba spašavati?
  • Kako znam da je onaj s kojim bih ga zamijenio bolji?
  • Kako znam da je ovo sve samo privremena boljka, „greškica” koja se nesretnim okolnostima dogodila?
  • Kako znam da su sve ovo zakuhali Kinezi/Ameri/masoni/ovi-oni?
  • Kako znam da će se sve vratiti na staro?
  • Kako znam da ništa više nikad neće biti isto?
  • Kako znam da je budućnost u ovakvom ili onakvom biznisu?
  • Kako znam da sam/smo na tržištu konkurentni/nekonkurentni?
  • Kako znam da su moji odnosi s ljudima dobri ili loši? S djecom? S partnerom/supružnikom?
  • Kako znam da je baš sad pravo vrijeme da se ide u reforme?

Ako gorljivo branim ideju da bi država pod hitno trebala srezati poreze ili parafiskalne namete, kako znam da bi to rezultiralo onime što implicitno očekujem? Kako znam kakvi bi sistemski učinci toga točno bili?

Shvaćam li državu kao tvrtku koja bi, kao svaka odgovorna tvrtka, sada trebala tražiti uštede i reorganizirati se, kako znam da ta analogija ima smisla? Koja to tvrtka ima svoju vojsku, policiju, socijalne radnike, liječnike, znanstvenike, sanitarnu inspekciju, komore, izbore za menadžment, parlamentarnu proceduru donošenja zakona? Koja to tvrtka sudjeluje u međunarodnim sporazumima s drugim državama? Koja tvrtka ima svoju centralnu banku, valutu i tečaj? Kako znam koji od troškova bi to država trebala rezati i kako rezanje tog troška utječe na funkcioniranje društva? Kako uopće znam da država funkcionira onako kako mislim da funkcionira?

Ili, opet, ako sam oportunistički usmjeren, propitkivati ću: Kako znam da je sad najvažnije iskoristiti priliku i zaraditi, ili pak prigrabiti vlast? Kako znam da će me to učiniti sigurnim, ili bogatim, ili sretnim, ili moćnim?

Vjerujem li da je upravo sad trenutak kad trebamo svi skupa „raditi na sebi”, kako znam da je sad to vrijeme? Ili obrnuto, kako znam da sad treba uživati „na najjače”, ili pak brinuti i sekirati se razmišljajući što sve može poći po zlu?

Postavljajući sebi pitanja o onome što uzimamo kao aksiome, kao istine svakome očigledne, preispitujemo ono što u svakodnevnici smatramo neupitnim, ono što je temelj na kojem gradimo svoje razmišljanje, ponašanje i identitet. Otvarajući se za to propitkivanje temeljnih počela imamo priliku smanjiti tjeskobnost koju nam kriza uzrokuje (jer, kako znam da sve ide u propast, da je sve crno i svemu kraj?), svoju ogorčenost (jer, kako znam da nas lažu i vode u totalitarizam?), svoje svakodnevno malo ludilo. Otvaram prostor za uhvatiti zraka, razbistriti glavu i biti malkice mirniji i sretniji.

Ne svidi li mi se ta razvojna vježba, uvijek se mogu osloniti na uvjerenje da je kriza prije svega katastrofa, a tek za rijetke prilika. Mogu se vratiti svojim vjerovanjima, koliko god pogrešnima. Ona će me bez ozbiljnog propitkivanja ionako nažalost teško napustiti.

No, obzirom da sebi većinom ipak želimo dobro, mudro je onda da poradimo na ostvarivanju tog dobra. Metoda je učinkovita koliko i jednostavna: propitkivanje, propitkivanje, propitkivanje. Kako treba? Što treba? Kako znam da to treba?

Ivan Miljan, 11.4.2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s