Stres, mediji i mentalno zdravlje

Q: (…) imam osjećaj da su ljudi koje vodim na rubu pucanja, zapravo nisam točno sigurna kako su jer se svi sad snalazimo kako znamo i nedostaje mi da ih stvarno vidim. Ali ja sam definitivno na rubu, najviše zato što ne znam što očekivati. U medijima pročitam nešto pozitivno pa budem malo bolje, pa onda na TV-u netko izjavi nešto negativno pa me to izbedira, pa odem na fejs i tamo bude svašta ili mi suprug nešto kaže što je on pročitao… I imam osjećaj da je sve crno, ili da će tek postati. Znam da bi trebala vjerojatno sve to isključiti, ali ne mogu, odnosno ne znam tako živjeti i mislim da bi mi bilo samo još gore. Zapravo, moje je pitanje vjerojatno: kako da sačuvam svoje mentalno zdravlje, i mentalno zdravlje mojih doma i mojih ljudi? Što da radim?

Mi smo ljudi društvena bića, neki od nas više a neki manje, no orijentiramo se i ovisimo o drugim ljudima. Pratimo što drugi rade, kako se ponašaju, kako razmišljaju, što se s našim malim „čoporom“ događa. Prijeti li mu kakva opasnost za koju bismo trebali znati? Kreće li se on u nekom novom smjeru, da ne zaostanemo, da ga ne izgubimo putem? Promatramo okolinu, promatramo društvo i usklađujemo se.

Kako bih pokušao objasniti ono što nam se sad zbiva, (zlo)upotrijebit ću 2.500 godina staru alegoriju. Ona kaže: zamislite da postoje zatvorenici koji su od rođenja zarobljeni u mračnoj špilji. Zatvorenici su u okovima, leđima okrenuti otvoru špilje i jedino što mogu vidjeti je zid ispred sebe. Između vanjskog svjetla i sjena koje vide na zidu nalazi se Zli prevarant. On je taj koji ih je zarobio (iako oni toga nisu svjesni, jer oduvijek i jedino poznaju samo špilju i sjene) i on oblikuje njihovu stvarnost prikazujući im kroz te sjene razne događaje koje želi da vide.

71fdc5d9f033bfea975054f5fb245d39

Bitno je istaknuti nekoliko stvari: prvo, ti ljudi ne znaju da su zarobljeni. Drugo, jedina stvarnost koju poznaju sjene su na zidu. Ti ljudi neće pripisati stvarnost ničemu drugom nego sjenama stvarnih predmeta. I konačno, treće, život koji tako žive očito nije cjelokupnost njihovih mogućnosti. Kad bi mogli izaći iz zatočeništva kojeg nisu svjesni, osloboditi se Zlog prevaranta, tada bi vidjeli svijet kakav uistinu jest.

Ovu „alegoriju pećine“ Platon je opisao u svojoj knjizi „Republika“. Kakve ona veze ima s nama danas? Teško nam je zamisliti da smo zbog nekog razloga tjednima, možda i mjesecima, zatvoreni u nekoj pećini… Ili, možda i nije?

„U redu, zatvoreni smo u svojem domu, ali ne gledamo u zid i sjene!“ – reći će netko. Pa, to stoji. Vjerojatno ne gledamo u zid. Gledamo u manji zid na većem zidu. Imamo i poseban naziv za taj mali zid, zovemo ga „televizorom“. A imamo i nekakve manje, prenosive zidove, koje možemo ponijeti u WC i gledati u njih dok vršimo nuždu. I za te majušne pokretne zidove imamo nazive, ili više njih, tepamo im da su oni „naš pametni telefon“, ili „ajfon“ ili „smartfon“ ili „tablet“. Svejedno. Mali zid. Gledamo u njega.

I on…

… oblikuje…

… našu…

… stvarnost.

„Ajme, užasne li pomisli!“ – reći ćete.

I da, i ne, kako se uzme. Možemo li mi zamisliti život bez tih svojih malih pokretnih zidova s govorećim sjenama? Teško. Morali bi biti pustinjaci za tako nešto, a – kao što smo na početku rekli – društvena smo bića i trebaju nam informacije o našem okruženju.

Jesmo li zarobljenici? Jesmo. Ali nismo zarobljenici onoga na što ćemo možda u prvi mah pomisliti. Ne, nismo zarobljenici televizora ili tableta. Nismo zarobljenici ni medijskih organizacija, nisu nas zatočili zli HRT, RTL ili CNN, Jutarnji, Večernji ili 24 sata, tportal, Index, Guardian ili Kurir. Nije ni društvena mreža ta koja nam je stavila okove. Nije to učinio ni neki pojedini novinar, ili pak pojedini tekst, paragraf, čak ni slovo. Pa tko nas je onda stavio u sužanjstvo, namaknuo nam na noge teške negve, a na ruke lisičine? Koga možemo kriviti?

Duboko u sebi, odgovora na to pitanje oduvijek smo svjesni: sebe, i samo sebe.

Naša pećina možda jest stan ili kuća u kojoj smo silom prilika izolirani. No, taj prostor bio je tu i prije ovog nerviranja i stresiranja od 5 do 6 po Richteru. Naš zid možda jest TV, računalo ili pametni telefon, ali na njima smo i prije ovoga gledali utakmice, serije, filmove, vijesti i ljude koji vječito kuhaju. Mreže su nam i prije posluživale sadržaj, novinari su nas i ranije izvještavali o ratovima, gladi i potresima, sušama i poplavama, znanstvenim otkrićima, političkim svađama i odlukama, sportskim pobjedama i porazima. Krivca za to što upravo sad burnije reagiramo na „sjene na zidu“ ne trebamo tražiti tamo vani.

Netko će lukav možda uzrujano primijetiti: „Da, ali novinari su prije bili objektivni, a društvenih mreža i lažnih vijesti nije ni bilo! Nije sve isto! Ni približno nije isto!“ I bit će, donekle, u pravu. Svijet se doista jest promijenio. Modernizam, svjetonazor koji se temeljio na ideji objektivne istine, na vrednovanju znanosti, znanja i stručnih autoriteta, zamijenio je postmodernizam. Do kraja dvadesetog stoljeća većinom smo vjerovali da postoji takvo što kao „objektivni svijet“ u kojemu možemo jednoznačno utvrditi neku istinu, primjerice je li Zemlja kugla ili ploča. Neki su nam sumnjivi francuski likovi tada dekonstruirali tu ideju i uveli nas u doba u kojem ne postoji objektivno znanje i istina, nego samo mišljenja. Danas nemamo jedan svijet u kojemu zajedno živimo i dijelimo istu stvarnost. Ne. Danas svatko od nas živi u svojem svijetu. I u tim svojim svjetovima imamo pravo na svoje mišljenje, imamo pravo „živjeti svoju istinu.“ U doba postmodernizma ja, primjerice, mogu živjeti na ravnoj ploči i svatko tko mi to pravo osporava vrši nada mnom nasilje. Diskriminira me i tlači uskraćujući mi pravo na raznolikost. Tu znamo malo pretjerati. Koliko smo tijekom modernizma bili u krivu kad smo vjerovali da svi svijet doživljavamo jednako, ili da ga uopće možemo doživjeti jednako, toliko u postmodernizmu griješimo kad zaključujemo da ne postoje univerzalne istine. Znanje smo zamijenili mišljenjem. A kao što kaže Prljavi Harry: „Mišljenja su kao šupci – svako ga ima.“

Francuski filozofi, Foucault, Derrida, i drugi bili su u pravu kad su nam ukazali na činjenicu da svi živimo u različitim svjetovima, u različitim interpretacijama stvarnosti, da „pandemija infektivne bolesti COVID 19“ za različite ljude znači različite stvari. Za nekoga je to kraj svijeta, za drugoga je prilika da svijet popravi stvari koje ne valjaju. Ti isti Francuzi nisu bili u pravu kad su zaključili da ne postoje temeljne istine ili univerzalne vrijednosti. Kad netko ustvrdi da „ne postoje univerzalne istine“, radi nešto što zovemo performativnom kontradikcijom: ne uviđa da je upravo time tu svoju istinu proglasio najvišom ili univerzalnom. To je proturječje, kao kad Sokrat kaže: “Znam da ništa ne znam.” Jel’ znaš, il’ ne znaš?

Kako sad sve to primijeniti na pitanje uzrujavanja zbog pandemije i vijesti? „Kakve veze špilja i Francuzi imaju s time što se ja doma sekiram, i što su mi ljudi na rubu živčanog sloma?!“

Nerviramo se kad gledamo ili slušamo vijesti. Ali ne zato što ih gledamo i slušamo, nego zbog načina na koji to činimo. Naravno da želimo znati ima li danas više ili manje oboljelih i umrlih, što se zbiva s ekonomijom i kakvi se problemi i rješenja usred svega ovoga pojavljuju. No, mogu to raditi nekritički i nesvjesno, ili pak mogu osvijestiti kako konzumiram vijesti. Mogu ih za početak propitkivati.

Postmodernizam je ujedno i vrijeme propitkivanja autoriteta, vrijeme kada smo svjesni da živimo u onoliko različitih svjetova koliko nas ima. To je vrijeme post-istine i influencera, ali i propitkivanja post-istine i influencera. Zato vještinu kritičkog promišljanja i zovemo ključnom vještinom 21. stoljeća, vještinom kojoj želimo naučiti svoju djecu, od najranije mladosti, i koja je okosnica svake smislene reforme obrazovanja. Ne propitkujemo li kritički sve što nam je servirano, već samo konzumiramo i konzumiramo informacije, tada živimo kao list nošen rijekom. Potapaju nas bujice, virovi nas vuku prema dnu, struje nas nose na kamenje i granje… ukratko – ne upravljamo vlastitim mentalnim stanjima. Za volanom nismo mi nego naše neuroze. One nas voze i izvozat će nas od nemila do nedraga. Naš um ispunjavaju nekakve sjene koje su nam projicirane, u koje naivno i olako vjerujemo. I što više vjerujemo da su zaista tamo vani, da imaju neko svoje neovisno postojanje, da su vjerna slika svijeta, mi sve više i više patimo.

Naša izloženost medijima neće padati, ona će rasti. Količina sadržaja također će rasti, a njegova kvaliteta bit će obrnuto proporcionalna kvantiteti – što više sadržaja, to manje onog kvalitetnog. Dobra strana te priče je što ćemo s vremenom jednostavno morati postati kritičniji prema sadržaju koji konzumiramo. Za početak, postali smo kritičniji prema načinu na koji nam se sadržaj distribuira i što dajemo za uzvrat. Afera koja je obilježila 2018. godinu, ona s Facebookom i tvrtkama kao što je Cambridge Analytica, naučila nas je da više cijenimo informacije koje stavljamo na Internet. Dobili smo GDPR, regulativu koja štiti naše osobne podatke. Sljedeća bitka je bitka za smanjenje lažnih vijesti, i dobra je stvar što su se u ovoj pandemiji velike tehnološke tvrtke odlučno s time uhvatile ukoštac. Ako ova kriza ima neke pozitivne aspekte, to je jedan od njih. No, to nije kraj. Distributeri informacija možda nas djelomično i mogu zaštiti od konzumiranja lažnog sadržaja, no oni nas se mogu zaštiti od nekritičkog konzumiranja sadržaja. Čak i najkvalitetniji sadržaj nikada ne može sadržavati sve aspekte cjeline. Primjerice, u Financial Timesu možemo pročitati mišljenje vrhunskog svjetskog ekonomista o tome kako će se ponašati gospodarstvo u narednom razdoblju. Njegova prognoza u tom članku može biti više ili manje argumentirana, više ili manje optimistična, više ili manje cjelovita. Članak ne može biti beskrajno dug, pa sigurno ne sadrži čitavu gomilu važnih informacija. Urednik mu mora dati atraktivan naslov kako bi privukao čitatelje, pa naslov može biti negativniji ili pozitivniji od samog teksta. Tu je i autor. On je možda taj dan bio iznerviran, ili i sam uplašen. Možda ne raspolaže svim podacima, pa je sad artikulirao misli ovako, dok bi ih već sutradan artikulirao više onako. A u konačnici, tu smo i mi. Potrošači sadržaja. Vjerujem li da sve ide kvragu, ta percepcija me uvjetuje. Uvjetuje način na koji ću doživjeti taj članak. On će onda, zbog mojih uvjerenja i očekivanja, pojačati moje strahove. Sljedeću vijest koju čujem, koja je možda optimistična, interpretirati ću s „greškom kontrasta“ – pod utjecajem nagomilanih negativnosti od ranije. Zato će mi djelovati manje optimistično, ili manje uvjerljivo. I tako dalje…

Naš se um neprestano poigrava s nama. On vidi zmiju tamo gdje je klupko konopa. Dijete mi kaže da 9gag-eri (korisnici društvenog medija 9GAG, čita se „najngeg“) imaju za to već i naziv u svojem žargonu, oni to zovu „nije“, što je složenica za „nisu zmije“ (eng. nopes, od nope ropes). Koje su to naše najdraže nije ili nopesovi? I koliko nas drže u strahu prije no što prozremo kroz njihovu iluzornu pojavnost? To su pitanja koja si neprestano moramo postavljati. Kad nas uhvate strahovi i um nam uzavri u košmaru konstrukcije stvarnosti koja nikad nije postojala, uhvatimo li ga na vrijeme?

Ova je pandemija rasvijetlila koliko je važna ta bitka za naše umove. To nije nešto što je nastalo uslijed širenja virusa, problem je oduvijek tu. Lakoća kojom dolazimo do informacija i količina informacija kojima smo izloženi neprestano raste. Sada samo vidimo što se s našim umom zbiva kao posljedica toga što ga tako slabo poznajemo. Prisiljeni smo jasno vidjeti što se događa kad dozvolimo da nam se um tako lako prepuni raznim virulentnim idejama. Čak smo i za taj fenomen skovali naziv: infodemija.

Postoji niz načina na koje si možemo pomoći izići iz špilje. Za početak, možemo zauzeti kritički odmak. Kad kušamo neku hranu koju nismo još jeli, npr. neko indijsko jelo, ne natrpamo odmah puna usta i nakon toga se čudimo kao picek glisti „pa kak’ je to tak’ ljuto?!“ Zatim, možemo promatrati svoje reakcije post-festum. Kad me uhvati panika, ako nije prevelika, mogu i nju kritički promatrati, s distancom, kao znanstvenik koji se živo interesira za zbivanja u vlastitom umu: „Auuu… baš brijem. Srce mi lupa, znojim se. A zašto? … Pročitao sam da love ima do sedmog mjeseca, i onda chiuso. … Aha… A jel’ to sigurno da ćemo biti ovako u banani do tada? … Jel’ tada nema love uopće, nigdje, nizašto? … Jel’ nema nikakvih rješenja za tu situaciju? … To je jedini i sigurni scenarij? … I ako i je, što ćemo onda? Što se najgore može dogoditi? Može nam biti teško. Pa bilo nam je već teško u povijesti. Bilo nam je, zapravo i puno, puno teže. … A možda će nam opet biti tako teško? Ili gore? … Pa ako i bude, jel’ nam netko ikad garantirao da će nam od 2019. nadalje teći samo med i mlijeko? Nije… Možda će nam biti tako teško da ćemo umrijeti. … A što, negdje je netko rekao da ja neću još najmanje 50 do 100 godina (jer medicina napreduje)? Nije… Ufff… ne volim razmišljati o tome, o smrti, to mi je tak’ dark. Vidi, vidi, pa ovo sve mi je iz podsvijesti iskopalo taj potisnuti strah od smrti. A čega se tu bojim? … Joooj, bojim se bolesti, boli, i ono… nemoći, da sam ovisan o nekome. … Hmm… pa bio sam ovisan o nekome i kad sam bio beba. … Zapravo sam se nakačio na to da sam neovisan, i da mogu sve i svašta. Ovo me tjera na pomisao da možda nisam neovisan… Ali, ustvari, nikad i nisam bio, pa što je onda drugačije? Što mogu izgubiti? Ne mogu izgubiti neovisnost ako je nikad nisam ni imao. Mogu izgubiti iluziju neovisnosti. … Vidi, interesantno. Pa jel’ mi problem izgubiti iluziju? Kome treba iluzija? Nitko se ne probudi jednog dana i poželi naći neku lijepu iluziju koje će se držati cijeli život… Ili padne u očaj jer je izgubio najdražu iluziju… ne, to je apsurdno.“

Ovo je samo primjer toka misli koje se mogu odvijati pred nama kad krenemo promatrati svoj um. Primjer kontemplacija o idejama koje smo u njemu uskladištili. Idejama koje oblikuju naš svijet i koje nas tjeraju da se usred noći probudimo u panici, obliveni znojem. Sve su to samo ideje. Ideje nisu stvarnost. Ideje nisu život, koliko god razrađene i duboko zakopane bile u našoj svijesti. Ne mogu nas ugristi, ne možemo ih istući. One su apstrakcija. Činjenica je, pomažu nam da organiziramo svoj život na neki koherentan način. S te strane su nam korisne i potrebne. No nisu baš sve konstruktivne i ne odražavaju sve jednako vjerno stvarnost, onu stvarnost koju nikad nećemo u cijelosti spoznati.

Svoje ideje možemo izvući na svjetlo dana, možemo ih provjetriti, provjeriti i zamijeniti boljima, zdravijima. Vodimo li uz to još i ljude, ako je u nama prepoznata liderska sposobnost i formalno nam povjerena ta zadaća, naš je posao da svojim ljudima pomognemo činiti isto. Imamo odgovornost trenirati ih kritički promišljati, poticati ih na to. Imamo odgovornost pomoći im da propitkuju svoje ideje, promatraju vlastito funkcioniranje, mijenjaju ga u konstruktivnom smjeru i na taj se način razvijaju. To je vjerojatno najvažnija od svih uloga lidera.

Osim toga, možemo slobodno vrijeme radije posvetiti dobroj knjizi, ili učenju neke vještine, nego provoditi ga u dokoličarenju koje nas nikako ne oplemenjuje. Mihajlo Pažanin napisao je prekrasnu, pristupačnu knjigu o promatranju vlastitog uma, „Razgovori o pomnosti“, koja je kao stvorena za ove uvjete i potrebe. Na hrvatski je jezik prevedena i knjiga „12 pravila za život“ dr. Jordana Petersona, koja je s razlogom svjetski bestseller. Tu su i brilijantni klasici kao „Put kojim se rjeđe ide“ Scotta Pecka, „Čovjekovo traganje za smislom“ Viktora Frankla, ili pak „7 navika uspješnih ljudi“ Stephena Coveya. Sve su one duboko ukorijenjene u humanističkim, kršćanskim ili transcendentalnim vrijednostima. Za one koji žele dublje istražiti znanost i umjetnost vođenja, usavršiti sebe kao menadžera, na raspolaganju je portal http://www.quantum21.net kojeg Marko Lučić godinama požrtvovno gradi za naše dobro. Taj je portal, kao i časopis qLife, prava riznica vrhunskih tekstova svjetskih stručnjaka, a osobno su mi najzanimljiviji uvodnici u kojima Marko iznosi svoj osvrt na odabranu temu. Jelena Knežević Vlahović na svojem LinkedIn profilu objavljuje tekstove o liderstvu koji su ukorijenjeni ne samo u njenom bogatom iskustvu vođenja jedne od najvećih multinacionalnih tvrtki prisutnih na našim prostorima, već i u integritetu koji odlikuje njenu osobnost. Tomislav Bekec na svojem blogu Mala Škola Prodaje (malaskolaprodaje.wordpress.com) objavio je tijekom godina bezvremene tekstove o ovoj vještini i struci, pune praktičnih savjeta i njemu svojstvenog inteligentnog humora, koje sad vrijedi pažljivo čitati. Tomislav, Jelena, Marko i Mihajlo ljudi su koje godinama poznajem i visoko cijenim kao stručnjake i kao osobe, te mogu od srca preporučiti sve što rade.

Možemo u ovim okolnostima napisati i neku pjesmu, ili priču, ili pak skupinu priča po uzoru na čuveni Dekameron. Naučiti svirati instrument koji već godinama skuplja prašinu… Potrebno nam je nekako osloboditi um i energiju, a najbolji način za to je – kanalizirati ih u kreativnost.

Iznad svega, nikako ne trebamo prije spavanja čitati vijesti. To je vrijeme da um staložimo i primirimo: slušanjem neke opuštajuće glazbe, vizualiziranjem sebe na sigurnom i lijepom mjestu, molitvom ili meditacijom. Bilo čime što njeguje vrline ljubavi i suosjećanja za druge ljude. Nečime što naš um vodi iz zatočeništva sjena, izvan pećine koje nije svjestan, prema istinskom svjetlu dana. Bilo čime što kultivira naš altruistički duh.

Eto, obećao sam da nećemo filozofirati i onda završio na Platonu, Sokratu i francuskim postmodernistima… To je samo dokaz da sam nevješt i neiskusan odgovoriti iz nekog svojeg iskustva jer je ono beznačajno. Kad je u pitanju ova tema, valja nam biti mudar. Kako meni toga nedostaje, mislim da je bolje da se svi oslonimo na njihovu vremenom oprobanu i dokazanu mudrost – na posljetku, filozofija u suštini i jest upravo to, ljubav prema mudrosti koja razotkriva kakve stvari uistinu jesu.

Ivan Miljan, 17.4.2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s