Q: Mene zanima što da mi roditelji radimo s djecom u ovim uvjetima kad moraju učiti od kuće? Da li im odrediti mjesto i vrijeme za učenje, i što kad ih nikako ne možemo natjerati da se drže rasporeda u učenju?
Prije svega, želio bih istaknuti da je ovo jedan od najkompleksnijih aspekata krize. Na površini, škole su samo prestale s nastavom u učionicama i preselile se na televiziju i Internet, zbog čega bismo mogli pomisliti: „Djeca se i dalje školuju, možda otežano i u uvjetima na koje nisu navikla, ali ide to, malo po malo… Treba im samo vremena da se priviknu, uostalom mnoga se djeca u svijetu školuju od kuće.“
Ispod površine, stvari nisu tako jednostavne. Korijen problema je u tome što smo mi kao društvo i kao pojedinci navikli sve gledati kao neovisne, odvojene, zasebne cjeline. Školstvo. Zdravstvo. Obitelj. Politika. Gospodarstvo. Javni sektor. Međutim, u stvarnosti sve te naizgled odvojene cjeline neraskidivo su povezane mrežom odnosa koje u svakodnevnici ne uočavamo. Naučio sam to od harvardske profesorice Mary Catherine Bateson, koja voli dati osobni primjer: „Provela sam jednom stotine sati gledajući snimku neke obiteljske terapije. Na njoj su bili mama, tata i dijete – koje je označeno kao pacijent – te psihoterapeut. To se dijete zaista ponašalo neobično, ‘naporno’ i ometajuće na razne načine. Automatski sam pomislila: ‘Auuu, mali baš zadaje glavobolje svojim roditeljima! Grozno…’ Zatim, nakon što sam snimku pogledala još nekoliko stotina puta, pomislila sam: ‘Stvar je zapravo u mami, ona je uzrok zašto se dijete tako ponaša!’ Još nekoliko stotina puta i pomislila sam: ‘Znaš… tata samo sjedi tamo. Čovjek bi pomislio da on ništa ne radi. Ali, kad bolje razmislim, on je taj koji uzrokuje sve probleme!’ Vraćala sam tu snimku, gledajući je ponovno i ponovno, te na posljetku pomislila: ‘Ma, mislim da bi problem mogao biti u terapeutu!’“
Svoju priču, kojom nas je dobro nasmijala, profesorica Bateson ovako zaključuje: „Želim vam reći da patologija, naravno, nije bila locirana u djetetu, ili u majci, ili u ocu, ili pak terapeutu. Ona se ne nalazi ni u jednom pojedinom dijelu tog sustava koji sam promatrala na snimci. Poanta je da je patologija u samom sustavu. Ona je u obrascu odnosa između svih sudionika. Ja sam je pogrešno pokušavala pripisati pojedincu, što je način na koji smo trenirani razmišljati o uzrocima i posljedicama.“
Svi smo mi navikli pojednostavljeno posljedice pripisivati pojedinom uzroku. Podbaci li turistička sezona, to je zbog previsokih cijena destinacije. Posluje li tvrtka loše, uzrok je slaba prodaja. Ostvaruju li djeca loš rezultat na PISA testovima, razlog je u tome što slabo uče. Tu i tamo sjetimo se da ne možemo proučavati samo jednu ulogu, npr. turističku destinaciju, odjel prodaje ili djecu. Jedna uloga je u najmanju ruku polovičan odnos, jer ni destinacija ni prodaja ni djeca ne funkcioniraju u vakuumu nego u odnosu s turistima, kupcima ili profesorima. No, u stvarnosti svaka od tih uloga uronjena je u ogromnu mrežu odnosa o kojoj ovisi, koji na nju utječu.
Na dijete utječu roditelji, braća i sestre, djedovi i bake, prijatelji, nastavnici, mediji („influenceri“), itd. U današnjoj situaciji, usred ove krize, ponašanje našeg djeteta uvjetovano je nizom čimbenika. Kako se nosi s time što ne viđa prijatelje, ili curu/dečka s kojim je u odnosu? Kako se nosi s time što je zatvoreno u kući s roditeljima i braćom/sestrama? Kako se nosi s obiteljskim odnosima? Kako se nosi s tehnologijom? Kako se nosi s reformiranim kurikulumom? Kako se nosi s nastavnicima? Kako se nosi s općom neizvjesnošću koju može osjetiti u ponašanju odraslih oko sebe, ako već ne i samostalno razumjeti? Kako se nosi s pitanjima vlastitog identiteta i budućnosti u svijetu koji se mijenja?
Kao tata tinejdžerke Ivone koja je pohađala i klasično obrazovanje i – tijekom protekle dvije godine – obrazovanje od kuće (engl. homeschooling), te ima kontakt s obje paradigme školovanja, napravili smo malo istraživanje. Ivona je porazgovarala s gimnazijalcima iz različitih škola o gore navedenim pitanjima. Evo našeg dijaloga na tu temu, kroz koji se razotkrivaju svi ti odnosi i načini na koje utječu na djecu:
“I, što kažu klinci?”
„Kažu da su, kad su se prebacili na učenje od kuće, prvo imali sve skupa previše zadataka. Profesori su im samo slali zadatke, dobar dio njih u vrijeme kad god bi njima odgovaralo, ne poštujući raspored. Ono što šalju je količina gradiva koje u običnim uvjetima ne bi stigli obraditi ni u blok satu, a kamo li u 45 minuta. Nakon što su se učenici i roditelji pobunili to se malo smanjilo, ali dogodio se i backfire – kad su učenici vidjeli da im igranje na kartu žrtve prolazi, nastavili su se žaliti. Namirisali su krv kod profesora, skopčali su da se profesori ne snalaze još puno više od njih i da ne mogu procijeniti koliko je gradiva premalo a koliko previše.
Uglavnom odrade što trebaju, zadaće su za plusiće, ali kažu: ‘Budimo realni, ako nas ne ocjenjuju, nitko neće učiti.’ Meni je to samo logično i očekivano ponašanje s njihove strane, ako se ljudi mogu izvući radeći manje, ili minimalno, pa naravno da će onda tako i napraviti. Mislim da to vrijedi za sve, ministre, učitelje, djecu, roditelje. Nebitno u kakvoj su ulozi, sve su to samo ljudi i idu linijom manjeg otpora dokle god mogu.”
“To je u svim školama, kod svih profesora tako, ili…?”
„Imam dojam da svi to pokušavaju, ali negdje prolazi a negdje ne. Iz većine predmeta sad moraju pisati eseje, na što nisu navikli. Rokovi za predaju zadataka su im prekratki. To su neke stvari koje im najteže padaju, uz činjenicu da su od 8 do 2 za kompom. Mislim da profesori imaju problem neshvaćanja one razlike između sinkronog i asinkronog rada o kojoj si već pisao. Nastavili su funkcionirati kao da su u fizičkoj školi, samo smještenoj u neki virtualni prostor. To nije učenje na daljinu, to je neka nakaradna kombinacija koja uzrokuje da djeca moraju učiti 8 sati svaki dan u karanteni. U redovnoj školi nikada nismo učili svih 8 sati. Učili bismo možda sat i pol, a sve ostalo je bilo prepisivanje zadaća, žvakanje žvake, gledanje u sat iznad ploče, pričanje pod satom i gledanje u mobitel ispod klupe. Ne znam tko može koncentrirano učiti osam sati u komadu, a posebno im je, kažu, teško učiti same sebe 15 različitih predmeta odjednom.“
“Kako im ide korištenje tehnologije u učenju?”
„Imaju previše svega. Merlin, Word, Powerpoint, Google Classroom, Zoom, Skype, Viber, Whatsapp, Teams… Različiti sustavi, ne samo u različitim školama, već i među različitim profesorima. Ništa nije standardizirano, a ja sam upravo nabrojala desetak aplikacija koje djeca trebaju u paraleli koristiti. Pomnoži to puta petnaest predmeta, kroz osam sati svaki dan… To je stresno, jer nakon nekog vremena više ne znaš gdje je tko šta poslao, u koju grupu ili na koji app, da li je u mailu ili se nalazi na nekim web stranicama. Da su nas bar o svim tim aplikacijama prije ovoga učili u školi, ali ne, učili smo teoriju o bitovima i bajtovima i disketama koje nitko živ više ne koristi.
Evo, slušaj što mi kaže frendica: ‘Meni iz kemije profa da prezentaciju od 70+ slajdova u kojoj ima gradiva koliko bi mi odradili s njom u mjesec dana, ne šalim se. To mi ispadne 8 strana u bilježnici. Prezentacija je nelogično sastavljena, izgleda onako kako bi ona to predavala a to nije po redu u odnosu na knjigu, pa ja moram skužit’ koji podnaslov spada pod što jer imam OKP.’
Ne može se sve odraditi preko kamere. Fali im mogućnost da uvijek pitaju profesora, a da ne pričam da Google učionica stalno trokira i ruši im se.“
“Dobro, nekako mi je očekivano da su učenici reaktivni i da se žale, ali koliko ti misliš da se ipak u svemu ovome snalaze, a koliko im je – i što – previše? Koji je tvoj dojam?”
„A vidi… ljudi se žale da neki profesori ne znaju ni koristiti komp, raditi prezentacije, slati mailove, da svatko radi nastavu preko nekog drugog sustava, da je količina gradiva pretjerana. A ja si mislim – pa tako je bilo i prije. Razlika je samo u tome što smo u normalnoj nastavi mi učenici naučili kako se nositi sa svime. Otprilike znaš što fakat moraš raditi, a s čime se i kako možeš izvući. Obrazovanje nam je bilo kao vrata koja škripe i nikome se ne da podmazati ih, sad samo čitav niz tih škripanja bolje čujemo.
Ma razmaženi smo svi skupa, i učenici i profesori. Ne vidim među njima neke veće razlike, osim pojedinaca koji su iznimka. Ali, kako ono kažu: ‘Iznimka čini pravilo’. Baš zato što imamo pojedine učitelje i učenike koji su iznimka, u pravilu je sustav loš. Bio je loš, ostao je loš. Mi učenici mislimo da nam je sve zagarantirano, da zaslužujemo sve i ništa manje od toga.“
“Nedavno mi je jedan prijatelj koji radi u visokom obrazovanju rekao nešto slično. Rekao je da su nekad učenici koji bi završavali srednju školu bili svoji ljudi, odrasli. Ženili se, udavali, radili i privređivali za samostalan život. Danas kad dođu na faks još uvijek nisu odrasli. I ne samo to, nego su odrastali sa „zlatnom žlicom“, sve im je uvijek bilo servirano, pa je studij za njih šok jer se odjednom očekuje da samostalno istraže temu koju uče, da kopaju po knjižnicama i Internetu, da imaju svoj stav, a ne da samo reproduciraju ono što im je rečeno da će biti na ispitu.”
„Da, pa tako ih se u srednjoj školi odgaja. Profesori im od prvog do zadnjeg razreda samo govore: ‘Ovo morate znati, to će biti na maturi.’ Koga briga što će biti na maturi?! Okej, naučit ću to za maturu. I što ću onda s tim? Brže-bolje sve te gomile beskorisnih podataka zaboraviti. Kako bilo kojeg učenika može motivirati izjava: ‘To moraš znati, znaš, jer bit-će-na-maturi?!’ Moraš znati brojevnu kružnicu, sinuse i kosinuse. Zašto?! Ne zbog toga što će mi to negdje u životu koristiti. Ne zato što mi je profesor postavio neki praktični problem, nešto iz života, za što mi treba to znanje da bih problem riješila. Ne. Zbog mature. Ne mogu ti opisati koliko je to frustrirajuće!
Realno, problem je puno stariji od online obrazovanja i korone, sada je samo sve isplivalo na površinu, pa se svi lijepo utapamo u sranju, ni manje ni više. Gradivo koje učimo nemamo gdje primijeniti, zbog načina na koji ga učimo zaboravimo sve tri dana nakon ispita, a o novim znanjima odbijamo uopće razmišljati jer se škola maksimalno potrudi da ti zgadi i čitanje i kompjutere, pokuse, putovanja, ma sve. To je toliko zahrđao sustav, toliko su škripava ta vrata, da svi idemo kroz njega samo zato jer se to očekuje, samo zato što ne možeš ne završiti školu. Učenje tu nigje ne postoji.
Ja sam se zato i prebacila na dopisno obrazovanje. Jasno mi je da moja škola nije najbolji način, ali ovo redovno obrazovanje u kojemu osam sati sjediš gledajući u ploču samo da završiš školu i nadaš se da će na faksu biti drugačije sasvim je zastario i nefunkcionalan način danas kada svi imamo internet, i kad se svijet rapidno mijenja. Što je najbolje, svjesni smo toga, pa išli smo masovno na prosvjede za reformu obrazovanja. Ali od reforme, neke stvarne reforme, nema ni r. Nema ni volje ni hrabrosti za stvarnu reformu.
U ove dvije godine homeschoolinga ja sam naučila samostalno učiti na daljinu, snalaziti se i istraživati teme, koristiti Khan Academy i slično. Ali mojim frendovima, koji su sad jednostavno bačeni u takav način u kojem se moraju sami snalaziti, to je stresno. Većina ih se ni ne sjeti da o nekoj temi mogu naučiti nešto i izvan slajdova koje dobiju i knjige, ne da im se kopati po Wikipediji ili po Youtubeu ili googlati i onda si povezivati stvari u glavi. A ni ne stižu jer im za to nije ni ostavljeno baš puno vremena, kao što sam rekla, profesori ih zatrpavaju više nego u redovnom školovanju. Ni profesori ne razumiju razliku između učenja u školi i učenja na daljinu. Ovo je sad više kao učenje na faksu – bar bi tako trebalo biti. Imaš temu, literaturu, istražuj, uči i onda pišeš o tome eseje i imaš ispite. To bi bila prava reforma, da su pofesori u školama prije svega ovoga počeli učenike navikavati da istražuju i da se snalaze, a ne da samo pamte podatke i zadatke za maturu.“
“Kad smo već kod mature i upisa na faks, što se s time događa? Kako su maturanti?”
“Htjela sam samo još reći da ipak ima i nekih svijetlih točaka, da uvijek ima nade. Profesori su sada, po mailovima koje pišu i načinu kako komuniciraju s učenicima, emotivno više angažirani nego u normalnoj nastavi, kao da im je odjednom svima stalo. Možda je to samo privremena empatija zbog toga što sad svima stvarno jest teško, ali voljela bih da se to zadrži i da uz to moderniziraju svoj pogled na učenje.
A što se tiče maturanata, oni su baš u krizi, tu je glavna drama! Nekima se svijet ruši jer su planirali ići van studirati a sad su granice zatvorene, Erasmusa nema, tko zna kako će Europa i kretanje ljudi izgledati kad krenu na studij… Sve nade polažu na to da će se matura odgoditi. Mi smo gimnazijalci, nama je u glavu utuvljeno da su matura i upis na pravi faks pitanje života i smrti! Teško je sad smiriti makar jednu osobu, kad ih u Whatsapp grupi nekoliko istovremeno dobije slom živaca zbog tog s maturom. Naravno, školski psiholozi i pedagozi su jednako beskorisni kao što su i prije bili, nikad nisam čula da je netko od njih nekom zapravo pomogao. Mi, kad bismo se posvađali u školi ili kad bi se dogodio neki bullying, razgovor s psihologicom svodio se na: ‘A joooj, djeco, pa nemojte se svađati, to nije lijepo.’ I uglavnom je htjela znati sve školske tračeve i biti popularna. Frendovi s kojima sam pričala, kojima je sad stvarno teško, kažu da nitko ni ne razmišlja da s njima razgovara, nego, ako zovu psihologe onda zovu ove neke volontere iz raznih društava, ili Plavi Telefon.
Dio njih koji ne histerizira oko mature i faksa je pak u totalnom svijetu snova – oni ne žele da se matura odgađa, jer onda preko ljeta neće moći ići na more… Imali su velike planove za maturalno ljeto i ne žele da im išta te planove pokvari. Oni su u nekom stanju u kojemu sami sebe uvjeravaju da će se sve to riješiti do tada i da će se ljeti ludo provoditi kako su planirali. Otprilike kao oni američki klinci u Kaliforniji koje smo gledali kako na plažama feštaju i slave proljetne praznike usred pandemije.
Mislim da je s ovim, kao i sa svime u životu: kako si napraviš tako će ti i biti. Neki učenici i profesori se stvarno trude, neki kompliciraju bezveze, nekima je svejedno. Svatko nešto svoje brije i većina onih koji imaju ikakve veze s obrazovanjem su reaktivni: ministri, sindikati, profesori, roditelji, učenici… Možda će nas ova kriza sve skupa natjerati da ozbiljnije preispitamo i sustav i stvari kojih se tako grčevito držimo samo ‘zato što se to tako uvijek radilo.’ Ali za moju generaciju i još mnoge koje dolaze, to što smo toliko zanemarili obrazovanje skupo će nas koštati. Mi smo sutra glasači na izborima, zaposlenici, mi smo ljudi koji će odgajati novu generaciju. Sve ćemo to raditi onako kako su nas naučili. A oni koji danas rade bit će penzioneri koji će ovisiti o našim odlukama. Sve se vraća, sve se plaća. Sve što smo zabrljali, sve ćemo to lijepo platiti.“
* * *
Eto, to su neka od razmišljanja tinejdžera o obrazovanju i nama „odraslima“. Ona lijepo oslikavaju kako na djecu utječu tehnologija, sustav, prijatelji, politika, obitelj, profesori, psiholozi… cijela mreža odnosa. Zbog toga ne postoji univerzalni odgovor na pitanje „Što da radimo s djecom u ovim uvjetima?“ Bilo bi super kad bi postojala neka lista, tipa „ovo da, a ovo ne raditi“. No zbog svih međuovisnosti koje smo upravo sagledali, zbog činjenice da svaki od članova obitelji utječe na dijete, kao i svaki od profesora i svaki od prijatelja…, obiteljske su situacije različite na brojne načine. Ono što je za nekoga lijek, drugome je otrov. Postoje opća načela kojima se roditelji mogu voditi i na njih ću se za koji terenutak osvrnuti. Za sada, preporučio bih svakom roditelju istu stvar koju je nama kao roditeljima davno preporučio jedan naš mentor i prijatelj psiholog: „Ključno je za roditelje da se prema djeci ponašaju zaštitnički, ali ne previše zaštitnički. Ako nisu prisutni u životu djeteta, na način da pokazuju živi interes za njegov svijet, njegova razmišljanja, potrebe i ritmove, tada rade golemu grešku i šteta je nesaglediva. Ako su previše prisutni, na način da nameću svoja očekivanja, svoj ritam i raspored, svoj način nošenja sa životnim situacijama, ako nastoje previše kontrolirati ponašanje i razvoj djeteta, opet rade veliku štetu. Zato vam je pristup zlatne sredine, srednjeg puta, kao vjerojatno u svemu u životu, pristup kojim ćete napraviti najmanje grešaka. Napravit ćete ih puno, ali nećete napraviti neke zaista velike.“
Može se činiti kao banalan savjet, tipa „u svemu treba biti umjeren“, pa ću ga staviti u konktekst: taj nam je savjet dao šef Cambridge klinike na medicinskom fakultetu sveučilišta Harvard, klinički profesor koji je u svojih 40 godina staža kao stručnjak za forenzičku psihijatriju svjedočio na sudu u više od 200 slučajeva zlostavljanja djece, koji je stalni sudski vještak međunarodnog suda u Hagu i autor nagrađenih udžbenika iz područja liječenja poremećaja kod odraslih osoba uzrokovanih pogreškama u odgoju. Savjet koji nam je dao destilira spoznaje iz područja teorije privrženosti, odnosno emocionalnog odnosa između roditelja i djeteta i kasnije privrženosti u prijateljskim i romantičnim odnosima. Mogli bismo opsežno elaborirati istraživanja koja su u tom području radili John Bowlby, Mary Ainsworth i drugi, ali kad ih potpuno pojednostavimo, sve se svodi na činjenicu da odnos koji imamo s djecom definira njihov život. Koliko smo i na koji način prisutni u tom odnosu određuje njihova razmišljanja, njihovo ponašanje i njihove odnose. Ne pokazujem li interes za svoje dijete kao osobu, nego ga stavljam u neku ladicu „dijete“ i onda njime menadžiram, kao da je neki kućni ljubimac kojemu u svakoj situaciji trebam reći što da radi, kako da to radi, te nagrađujem pridržavanje pravila i kažnjavam odstupanja, što mogu očekivati? Kako će se to dijete razvijati? S druge strane, ako imam živi interes za svijet tog bića, za razloge zbog kojih se ponaša kako se ponaša, ako s njime razgovaram kao da je odrasla osoba, bez dociranja u svakoj situaciji, ako ga potičem da pronađe svoj glas, svoj način na koji radi stvari, ako ohrabrujem njegovu kreativnost, što tada mogu očekivati?
Sate i dane proveli smo slušajući tog našeg učitelja i prijatelja kako opisuje različite pristupe u razvoju i njihove posljedice. Posebno su nam interesantni bili primjeri koje je davao iz razvoja svoja dva sina. Primjerice, kako ih je učio da budu kreativni: „Kao i sva djeca, da sam ih samo pustio, najradije bi po cijele dane igrali video igrice. Ali ih nisam samo pustio, jer tada sam isključen iz njihovog života. Naizgled ih puštam da rade što žele, dajem im slobodu, ali to nije stvarna sloboda i to nije roditeljstvo. Djeca ne znaju što hoće. Ne znaju ni odrasli, kad smo već kod toga. Djeca se vole igrati i vole učiti kroz igru, a vrijeme u igranju mogu provesti puno kvalitetnije ako im u tome pomognemo. Ja bih, skupa sa svojim dečkima, kad su bili mali, nataknuo na glavu mali papirnati šeširić, onaj šiljati, rođendanski, sa šljokicama. Rekao bih im da su to naši čarobnjački šeširi koji nas čine kreativnima. Prvi put kad smo to radili ispričao sam im pričicu o tome kako je najveća moć koju čarobnjaci imaju, njihova tajna moć za koju malo tko zna, zapravo moć stvaranja. Oni uzimaju naoko svakodnevne, dosadne predmete, i koristeći čaroliju mašte, stvaraju neobične stvari, čudesne događaje i svjetove. Kad stavimo svoje čarobnjačke šeširiće, aktiviramo magičnu moć stvaranja u sebi. Odjednom, sve što vidimo prestaje biti ono što smo navikli vidjeti. Knjiga više nije knjiga. Lampa nije lampa. Čaša nije čaša. Metla nije metla. Sve to dobiva beskonačnu mogućnost postati nešto novo. Metla može biti leteća metla. Tepih može biti kontinent. Knjiga može biti zmaj. Ormar može biti planina na vrhu koje postoji cijela jedna zemlja. Jedno, plus drugo, plus treće, stvaramo svijet koji ima svoja pravila, u kojemu se događaju neobične, uzbudljive i nepredvidljive stvari. Na taj način, mi bismo nataknuli svoje šeširiće i ušli u priču koju smo zajedno stvarali. Kroz tu priču dolazili bismo do dilema: ako zemljom na vrhu ormara vlada neki zlikovac, i ako on stalno šalje zmajeve da napadaju ljude u dolini, zašto ih napada? Što želi? Zašto je on zao? Kako je takav postao? Zašto mora biti gore na planini, zašto ne bih mogao biti dolje u tepih-zemlji, a mi na planini? Ako je nekad bio dobar, možemo li mu nekako pomoći da ponovno postane takav? Katkad bi svjetovi bili čarobni, s natprirodnim elementima i mogućnostima, a katkad je pravilo svijeta bilo da je običan. I dalje smo imali probleme koje smo morali rješavati, no u svijetu bez magije morali smo za to koristiti strojeve, tehnologiju, znanost. Ili su bili mješavina. Ili je magični svijet odjednom izgubio magičnu moć. Želim vam reći, priča je bezbroj, a poanta cijele igre je potaknuti djecu na razmišljanje. O svemu. Pitati ih zašto su u tom svijetu nešto zamisliti ovako ili onako. Postaviti neku zagonetku ili izazov pred njih. Učiti ih da propitkuju. Kad bismo na kraju igre skinuli šešire, vraćali smo se u svoj siguran svijet. Ormar je prestao biti strašna planina, no njihova je mašta i dalje radila. Kad bismo se igrali, bili smo potpuno posvećeni toj igri, ona je bila najstvarnija, najozbiljnija i najvažnija stvar na svijetu. Danas, kad su dečki odrasli ljudi, i dalje su nevjerojatno kreativni u rješavanju životnih problema. Zašto? Zato što su vlastitu kreativnost naučili koristiti još kad su bili mali. Naučili su razmišljati izvan okvira, vidjeti više od uobičajenog, vidjeti u svijetu oko sebe mogućnosti koje nisu očigledne. “
Puno smo od njega naučili i puno smo stvari usvojili u odgoju Ivone. Naša tročlana obitelj po mnogočemu je nekonvencionalna, pa tako i po načinu kako se Ivona, danas osamnaestogodišnjakinja, obrazovala. Različiti prijatelji i poznanici nebrojeno su nas puta tražili da im opišemo njeno školovanje, zašto smo se na takav model odlučili, kako je to išlo i kako s odmakom gledamo na svoje izbore i cijeli taj put. Nakon jednog od tih prepričavanja naša je sugovornica s vidljivim olakšanjem uskliknula: „Napokon znam da nisam luda i da se to može! Vi biste svoju priču trebali nekako objaviti, da roditeljima koji slično razmišljaju olakšate život!“ Poslušao sam ih i prije dvije godine napisao tekst o njenom odgoju i obrazovanju, s posebnim fokusom na obrazovanje na daljinu.
U nastavku ću podijeliti taj tekst, no još jednom želim napomenuti da ne smatramo da je naš put primjeren za svaku obitelj – niti smatramo da postoji takvo „univerzalno“ rješenje. I mi smo na tom putu pažljivo razmatrali različite ideje i pristupe, te na koncu birali one koji su najbolje odgovarali našoj obiteljskoj situaciji. Ipak, neki principi jesu univerzalno korisni, pa se nadam da će od tog dijeljenja biti kakvog dobra za sve koji ovo čitaju.
Temelj: dijalog s djetetom
Ivona je rođena u Puli gdje je i završila prvi razred osnovne škole. Nakon toga preselili smo se u Svetu Nedelju, zagrebačko predgrađe u kojem i danas živimo. Već i ta promjena osnovne škole bila je pomalo stresna: dok u Puli većina djece ne pohađa vjeronauk, u Svetoj Nedelji Ivona je bila jedino takvo dijete. Ne iz posebnih uvjerenja ili protivljenja svojih roditelja, već jednostavno zato što na vjeronauk nije išla niti u prvom razredu. Kako je sat vjeronauka redovito bio usred rasporeda, dogovorili smo s Ivonom i njenom razrednicom da ostane na tom satu bez da ometa druge. Tako je Ivona zapravo pohađala satove vjeronauka, no tijekom njih bila je slobodna slušati sadržaj tog predmeta ili pak pisati zadaću ili crtati. O svemu što bi čula – kao i o svemu što bi čula na svim ostalim predmetima – redovito smo s njome diskutirali. I to je prva i osnovna stvar koju smo kao roditelji činili.
Ljudi s kojima razgovaramo, koji bi svoju djecu isključili iz obrazovnog sustava – bilo da ih sami obrazuju kod kuće slijedeći propisani kurikulum (homeschooling), bilo da im omoguće da sami biraju teme, sadržaje i dinamiku učenja na način koji je nestrukturiran i ne prati propisani kurikulum (unschooling), vrlo često to žele iz straha da im „sustav ne pokvari djecu“. Bojazan roditelja da će neki loš učitelj, ili skupina njih, ili cijela škola usaditi djetetu pogrešne vrijednosti, pogrešne svjetonazore ili pogrešne navike češća je i jača od bojazni da njihovo dijete u sustavu neće dobiti sve što treba i zaslužuje. Roditelji danas puno više promišljaju o „ispravnim vrijednostima“ nego nekada kad su učitelji i škole bili neupitni autoriteti. Skloniji su preispitivati sustav i puno su izravniji u utjecanju na način na koji njihova djeca u njemu odrastaju i obrazuju se. „Prave vrijednosti“ jednima su tradicionalne, kršćanske, konzervativne, nacionalne. Drugima su one liberalne, sekularne, moderne ili postmoderne, europske ili globalne. Što god stajalo iza tih apstrakcija, kako god pojedinci interpretirali ta svoja uvjerenja, ono što spaja oba pola društvenog spektra jest pozivanje na pluralizam u donošenju odluke o tome kako će se nečije dijete obrazovati. Svatko želi svoje dijete naučiti svoju verziju istine.
Međutim, prije donošenja uopćenih stavova o školi ili školstvu, nama je važno bilo pažljivo s djetetom razgovarati o tome što se u svim aspektima njena iskustva sa školom događa. Što se događa u razredu, između djece i učitelja, između razreda, u školskom dvorištu, na izletima i natjecanjima…, na Danima kruha. O svemu smo stalno razgovarali i pokazivali živo zanimanje za njen svijet, aktivnosti i interese. Na taj način mogli smo lako primijetiti kakve stavove s vremenom usvaja, te na vrijeme korigirati njene percepcije i zaključke. Uz to, usađivali smo joj osjećaj da nam njena razmišljanja puno znače, da imaju svoju težinu i vrijednost te da ih nesputano može podijeliti, bez straha da će biti ignorirana ili omalovažena jer „zna se tko je tu roditelj a tko dijete“. Vježbali smo slušanje, uvažavanje sugovornika, iznošenje argumentiranih stavova, propitkivanje zaključaka i dijalog: kad ona govori, mi pažljivo slušamo. Kad mi govorimo, ona pažljivo sluša. Naučila je da je dijalog dvosmjerna komunikacija u kojoj mi njoj ne držimo predavanja, niti ona „vergla“ a mi fascinirano šutimo jer „svaka joj je zlatna“, već zajedno dijelimo iskustva, misli i osjećaje kako bismo bolje razumjeli sami sebe i jedni druge. U takvom odnosu i ona i mi uvijek smo bili na dobitku. Nebrojeno smo puta nakon razgovora s njom ostali zamišljeni, sagledavši nešto iz sasvim drugačije perspektive u odnosu na onu koju smo do tada imali.
Kritičko razmišljanje o ocjenama
Kroz razgovore nastojali smo kod Ivone prije svega razvijati samostalno, kritičko razmišljanje. Primjerice, u drugom razredu osnovne škole došla je kući uzrujana jer joj je učiteljica dala lošu ocjenu. Razgovarali smo o tome što se točno dogodilo i stvar je išla otprilike ovako:
„Rekla mi je da nisam pažljivo i s razumijevanjem slušala tekst koji je pročitala, a JESAM!“ – kaže Ivona.
„Dobro, a o čemu se radi u tom tekstu koji si pažljivo slušala?“ – pitamo mi.
„Pa bio je taj neki dečko (bla, bla…) koji je (bla, bla…) a trebao je kao nagradu dobiti neke novce, ali budući da je bio zločest, onda mu je ona dala po turu.“ – ispriča ona.
„Ok, i gdje je problem?“
„Pa ja sam mislila da je onda on dobio turu po turu novaca, kao dio po dio, i tako sam ispričala učiteljici da je taj dečko ipak na kraju dobio nagradu jer se trudio. I ona mi je dala dva.“
„Čekaj, kako, kako?! Što je on to na kraju dobio?“ – kroz smijeh ćemo mi.
„Ma dobio je po turu, poslije su mi objasnili da to znači dobiti po guzici. Ali ja to nisam tad znala, otkud da ja to znam?!“
Dijete koje se iz Pule preselilo u Svetu Nedelju znalo je što su šugaman, pirun i brageše, ali je tek učilo razlikovati piceka od pajceka i definitivno nije znalo što znači dobiti po turu. No, najvažnije učenje iz ovog slučaja nije bilo o jezičnim zavrzlamama.
„Što možeš zaključiti iz svega toga? U čemu si pogriješila?“ – pitamo mi.
„Nisam poslije objasnila učiteljici da sam se zabunila oko toga što znači po turu…“ – snuždeno će ona.
„Da, ali to je manji problem. U životu ćeš u razgovoru, u filmu ili u knjizi svako malo naići na neku novu riječ ili pak istu riječ s drugačijim smislom. Važno je da u prikladnom trenutku potražiš što znači neka nepoznata riječ, postoje za to rječnici stranih riječi ili možeš nekoga pitati. No, ima nešto važnije što iz ovoga moraš naučiti. Imaš neku ideju što bi to bilo?“
„Hmm… ne…“
„Tebe je uzrujala loša ocjena. Ali nije ocjena ta koja je loša, a nisi niti ti ta koja je loša. Što je onda loše u lošoj ocjeni?“
„Pa bolje je kad dobijem 5 nego 2!“
„Kome je bolje?“
„Svima je bolje, učiteljica je sretnija, ja sam sretnija, vi ste sretniji…“
„Prvo, nama je svejedno koju ocjenu ti imaš. To je tvoja ocjena. Sve ocjene koje ćeš ikad dobiti će biti tvoje, a ne naše. Mi nismo sretni zbog ocjene, mi smo sretni zato što si ti sretna.“
„Dobro, ali ste ipak sretni…“
„Jesmo, ali trenutno da si došla i s peticom – ma da si došla i s dvije ili tri, bio bi jednak problem kao sad kad si došla s dvojkom. A problem je u tome što si došla s dvojkom i nisi znala zašto si dobila dvojku.“
„Aaahaaaaaa….“
„Razumiješ?“
„Da, nisam odmah pitala učiteljicu zašto mi je dala 2.“
„Tako je. Ocjena je samo jedan jako pojednostavljen način da ti učitelji kažu gdje si u odnosu na njihova očekivanja. Ako ti daju 5, u prijevodu to znači da su od tebe dobili to što su očekivali, ili više. Problem s ocjenama nastaje ako ti ne znaš što učiteljica očekuje od tebe, ili što je očekivala i zašto ti je dala ocjenu koju ti je dala.“
„Pa što da radim onda ako mi da 2?“
„Što ti misliš da bi mogla napraviti? … Ako nije jasno što znači ta ocjena, zašto ti ju je dala?“
„Mogu ju pitati?“
„Moraš ju pitati. Uvijek pitaj. Učitelji su tu da te nauče, da ti objasne i da ti pomognu. Ali kako je učiteljica mogla znati da si ti pogrešno shvatila ‘po turu’?“
Ovakav razgovor o ocjenama, koji se nije dogodio samo jednom, pomogao je Ivoni shvatiti da ocjena nije najvažnija stvar u obrazovanju. Tijekom njenog školovanja stalno smo joj ponavljali: „Ocjene su bitne, one su jedan od pokazatelja tvojeg rada. One ti pokazuju da li si na dobrom putu, ali puno važnije od toga koju si ocjenu dobila jest zašto si dobila tu ocjenu. Ako ne razumiješ zašto si dobila dobru ili lošu ocjenu, nećeš znati da li da nastaviš raditi to što radiš tako kako to radiš, ili moraš nešto promijeniti.“ Kad treniramo voditelje u organizacijama, stalno im ponavljamo da je feedback glavni alat u vođenju ljudi. Voditelj koji ne daje i ne traži feedback je kao pilot koji leti na slijepo – ide dok ide…
Kritičko razmišljanje o nastavnicima
Kritički stav Ivoni smo pomagali izgraditi ne samo prema gradivu i ocjenama, nego i prema nastavnicima. Jedan dan, bilo je to u četvrtom ili možda već petom razredu, došla je kući s lošom ocjenom iz hrvatskog jezika:
„Imali smo hrvatski i dala nam je zadaću da nacrtamo što je za nas ‘moja domovina’. I ja sam nacrtala smajlića i prirodu sa stablima, more i tako dalje… jer je za mene domovina zemlja u kojoj su ljudi sretni, u kojoj je lijepa priroda jer mi stalno idemo negdje u prirodu, a ona meni kaže da sam to mogla i bolje i dala mi je tri!“
„Dala ti je tri iz crtanja, na satu hrvatskog jezika?“
„Da. Pitala sam ju što sam onda trebala nacrtati za 5, i ona mi nije niš’ konkretno rekla, samo da je to sve skupa moglo biti puno ljepše. I sad ne znam zašto sam dobila 3, i živciram se jer ne znam ni kako bih saznala a ona mi nije znala reći! Ili nije htjela, svejedno.“
„Hajde ovako. Kakva je inače ta učiteljica iz hrvatskog?“
„Kako misliš kakva je? Luđakinja, takva je!“
„Dobro, dobro, sad si ljuta na nju i to je ok, ali idemo pokušati malo istražiti što bi tu mogao biti razlog ovoj trojci. Pričali smo da su ocjene – što…?“
„Feedback od učitelja.“
„Feedback na što?“
„Na to kako ispunjavam njihova očekivanja.“
„Trenutno je problem što ne razumiješ kakva očekivanja ima ‘luđakinja’ iz hrvatskog. Zato ti se i čini kao luđakinja. Ali vjerojatno nije baš skroz luda, valjda je ne bi pustili totalno ćaknutu da radi u školi. Može biti malo šašava ili neobična, drugačija od onog na što si navikla pa ti je to nepoznato. Svaki učitelj je drugačiji i bitno je da shvatiš kakvi su ti ljudi koji te ocjenjuju. Jer ocjena je uvijek subjektivna. Nekome ćeš se više sviđati, nekome manje, nije dovoljno samo da perfektno sve znaš. Moraš znati kako s učiteljima. Dakle, kakva je ta iz hrvatskog? Što voli, što ne voli, kako se oblači, kako hoda, kako govori, o čemu voli razgovarati, na što se zna naljutiti…? Sve to ti može pomoći izgraditi sliku o njoj kao osobi.“
„Evo, na primjer ona stalno gasi svjetla u učionici. Živcira se kad su bez veze upaljena. Onda, smeta ju ako su papirići oko koša, moramo ih odmah pokupiti. Kad ulazi u razred mora biti tišina, svi se moramo praviti uvijek jako pristojni i pravilno se izražavati: molim, hvala, izvolite, dobar dan učiteljice, doviđenja učiteljice. Jako je… kako se to kaže… stara. Onako, kao stari ljudi… sve to mora biti ‘kako treba’, jer se to ‘tako treba’ i ‘tako se radi’ i ‘to je ispravno’…“
„Misliš konzervativna, tradicionalna?“
„E, to! Ne možemo se s njom šaliti, to bi bilo nepoštovanje.“
„Što još, pričaj nam još neke dojmove?“
„Stalno nas gnjavi s tim Antom Starčevićem. ‘Djeco, kako se zove glavni trg u našem gradu?,’ ‘Djeco, tko je bio Ante Starčević?’ i tako sto puta… Ona se oduševljava s Danima kruha! Pa tko se normalan veseli Danima kruha? Ili kad ide Uskrs, Božić i to, onda ona sva uzbuđena tjednima priča o tome, mali Isusek ovo, mali Isusek ono…“
„Vjernica?“
„Daaaa! Još kako!“
„Pa evo, to ti je dovoljno da probamo shvatiti njen… nedostatak oduševljenja tvojom slikom. Ako imaš učiteljicu koja je konzervativna, zagovara tradiciju, tradicionalne vrijednosti, vjeru i nacionalni ponos, što bi onda ona voljela vidjeti kao simbole na slici ‘moja domovina’?“
„Pa ne znam… valjda križ, grb i to?“
„Hajde napravi eksperiment, da provjeriš tu pretpostavku. Može?“
„Kakav eksperiment?“
„Pokušaj nacrtati sliku onako kako misliš da bi ona voljela da izgleda-“
„Ali to je MOJA slika, nije NJENA! Valjda ću ja na svoju sliku staviti ono što JA mislim da je domovina, a ne ono što ona hoće! Nek’ si ona crta svoje slike i stavlja zastave i križeve!“
„E, vidiš, ima jedna molitva ili poslovica, svejedno, kaže: ‘Daj mi Bože hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, snage da prihvatim ono što ne mogu i mudrosti da razlikujem to dvoje.’ Što misliš, da li ti sada treba snaga, hrabrost ili mudrost?“
„Ja bih nju najradije promijenila… ali ona je već tako stara i … nema šanse da ona pomisli da neko dijete možda nešto zna ili da nešto može biti ispravno a nije kako je ona naučila da je ispravno… A ne znam… valjda ju moram prihvatiti kakva je… iako najradije ne bih!“
„Vidiš, to je već mudrost. Ali mudra osoba će i naučiti kako se nositi s ljudima koje ne može promijeniti. Što bolje upoznaš ljude koji su drugačiji od tebe, to će ti biti lakše razumjeti njihove želje, strahove, nade, i biti će ti lakše naći neki zajednički jezik s njima. Suprotno tome je pokušaj da sve koji drugačije razmišljaju prilagodiš sebi, da sve staviš pod svoju kontrolu. Takav pokušaj ima naziv, zove se totalitarizam i kroz povijest je zbog takvih nastojanja patilo i umiralo strahovito puno ljudi. Rezultat? Na kraju svaki totalitarizam propadne.“
„Dobro, dobro, što da onda nacrtam?“
„Nacrtaj ono što misliš da bi ona cijenila i odnesi joj sutra taj crtež. Vidjet ćeš što će ti reći. Možda će reći da je sad kasno, jer si to trebala nacrtati jučer – pravila su njoj, koliko shvaćam jako važna.“
„Da, sve mora biti ispravno i prema pravilima.“
„S druge strane, ljudi su emotivna bića, pa kad vidi ispred sebe curicu koja se trudila i koja nastoji popraviti svoju ocjenu, možda pravila odu u drugi plan…“
Epilog ove zgode bio je upravo takav. Ivona je nacrtala domovinu kao zastavu s grbom koju nadlijeće golub s maslinovom grančicom, s križem u pozadini i odnijela svoj novi crtež učiteljici. Ovu je to toliko ganulo da je nije mogla dovoljno nahvaliti i dala joj je peticu. I tako se voli domovina.
Kritičko razmišljanje o znanosti i vjeri
Vjerojatno najvažnija sposobnost koju smo kao roditelji nastojali razviti kod Ivone bilo je kritičko razmišljanje. Smatrali smo da nema te situacije koja se u školi može dogoditi a da ju kroz zajedničku diskusiju ne možemo staviti u prikladan kontekst i pomoći Ivoni da zauzme informirani stav. Tako je bilo i kad je došla iz škole u sedmom razredu, frustrirana učiteljicom iz biologije:
„Ne mogu vjerovati!“
„Što sad?“
„Učili smo evoluciju…“ –
„Daaaa?“
„I tako profa iz biologije to sve nama priča, big bang, trijas, jura, kreda, hominidi i sve to redom. I na kraju – ne mogu vjerovat’ – kaže onda: ‘Tako to znanstvenici vide, ali naravno mi znamo da je Bog stvorio čovjeka.’“
„Aha.“
„Kako je to moguće?! Kako žena može završit’ fakultet i predavat’ biologiju i onda reći da je Bog stvorio čovjeka?! Jel’ ona slušala na satu kad se predavala evolucija, jel’ pitala ako joj nešto nije bilo jasno? Tko je njoj dao diplomu?!“
„Ok, ok, polako, udahni. Sjeti se da živiš u Svetoj Nedelji, ne živiš u Znanstvenoj Nedelji.“
„Kakve to veze ima di živim!?“ – plane Ivona još više.
„Da živim na Marsu ili u katoličkom samostanu, svejedno! Ako imaš znanstvena istraživanja i dokaze, ako odabereš biologiju koja je – kol’ko ja znam – ZNANOST, onda moraš biti ili lud ili glup da povjeruješ da je – PUF – neki čiča na oblaku stvorio čovjeka. I da su ljudi i dinosauri šetali rajskim vrtom dok se netko nije sjetio jesti jabuke!“
“I jesi i nisi u pravu. U pravu si kad su u pitanju znanost, istraživanja i logika. U krivu si što misliš da su biolozi, ili općenito znanstvenici, ili još općenitije ljudi, racionalna bića koja se u životu vode logikom. To, kao što i sama vidiš, nije točno.“
„Ali kako?! … Uh…“
„Vrlo jednostavno. Samo se moraš staviti u cipele osobe koju pokušavaš shvatiti. Ne moraš se složiti s tom ženom, samo je pokušaj razumjeti. Zamisli da su tebi bake, djedovi, roditelji i njihovi prijatelji bili vjernici. Živite u malom mjestu, svatko svakoga poznaje, svi morate zajedno funkcionirati jer te inače stigmatiziraju. Postaneš crna ovca, počnu te ogovarati, isključuju te polako iz društvenih zbivanja. Ne pričamo o New Yorku, velegradu u kojem svi žive vrlo individualistički. Pričamo o maloj sredini u kojoj je društveni pritisak da se ponašaš na određeni način vrlo velik. I ako ti odrastaš u takvom okruženju, onda po inerciji prihvaćaš puno uvjerenja, pravila, običaja i rituala tog mjesta. Svi vjeruju u jednoga Boga, njegovog sina, rođenog ne stvorenog, i tako dalje. Od rođenja najmanje jednom tjedno odlaziš u impozantnu građevinu u koju idu svi koje znaš, lijepo odjeveni. Ostavljaju tamo novce. Predvođeni neobičnom osobom pred kojom su svi krotki i ljubazni, koja zna sve njihove male tajne, u jedan glas ponavljate uvijek iste formulacije: jedan Bog, Otac, Svevišnji, Stvoritelj… tjednima, mjesecima, godinama. Postoje vjernici i nevjernici. Nevjernici će gorjeti u paklu, nema im nikakve šanse za spas. Odrastaš s tom porukom osamnaest godina i onda dođeš na studij. Što misliš, koja poruka je jača: čovjek je evoluirao, ili čovjek je stvoren točno takav kakav je?“
„Znači, nema šanse da se to promijeni, da ljudi razmisle svojom glavom i shvate da tu nešto ne štima?“
„Ima šanse, ali ljudi su različiti. Svi smo mi na kraju vjernici. Neki vjeruju da ima Boga, neki vjeruju da ga nema, neki vjeruju da to ne možemo nikad sa sigurnošću znati… Mi vjerujemo u ono što najsnažnije doživimo. Ako je naš najsnažniji doživljaj strah od paklenih muka iz djetinjstva, onda je to priča u koju vjerujemo. Ako je najsnažniji doživljaj oduševljenje matematikom, zakonima fizike, spoznajama evolucijske teorije i otkrićima arheologije, onda to prevladava. Ako nemamo snažnih doživljaja u tom smislu, onda možemo marginalizirati pitanje postanka svemira i smisla života, jednostavno ne baviti se time. Možemo biti i u nedoumici. Možemo i prisvojiti neko uvjerenje bez puno razmišljanja, zato što se s nečime želimo identificirati: punker, roker, kršćanin, musliman, Hrvat, Srbin, navijač kluba A ili B… Razni su razlozi i putevi kojima gradimo svoja uvjerenja. Ono što nam je svima zajedničko, jest to da svi u nekom trenutku pokušavamo sebi objasniti svoj život i svijet u kome se nalazimo. Svatko na svoj način. Tvoja učiteljica iz biologije ima objašnjenje kakvo ima. To ne mora biti objašnjenje koje je tebi prihvatljivo, mislim da smo na sreću ostavili iza sebe vremena kad su ljudi mučeni i spaljivani zbog ‘pogrešnih’ vjerovanja. Dakle, što je zaključak?“
„Da nije ona kriva jer vjeruje u što vjeruje. I da ju ne trebam osuđivati zbog toga. Ali i dalje me živcira što ona svoja uvjerenja unosi u satove biologije. Nigdje u knjizi iz biologije ne piše: ‘Tako to vide znanstvenici, ALI…’!“
„I tu si u pravu. Otkrila si da je sustav nesavršen. Uvijek je bio, i uvijek će biti nesavršen, zato što ga čine ljudi. Mi bismo voljeli da imaš boljeg profesora od ovog kojeg imaš iz povijesti, jer vas ovaj ne uči ničemu. Šeta po razredu, priča sebi u bradu i vergla uvijek istu priču o Srbima i Hrvatima dok čeka kad će u penziju. Povijest je učiteljica života. Što si od njega naučila o životu?“
„Ništa. Da su Srbi za sve krivi.“
„Zato mi puno pričamo o povijesti, da to kompenziramo. Zato je važno da sama čitaš, učiš i promišljaš, jer ako se u životu osloniš samo na sustav, previše se izlažeš mogućnosti da nedostaci sustava sutra postanu tvoji nedostaci. A zapamti – svaki sustav je nepotpun i nesavršen. Ima boljih i lošijih, ali nema i nikada neće biti savršenih.“
Ivonu smo nastojali naučiti da kritički stav nije negativistički stav. Iako službeno nije išla na vjeronauk, s njom smo o temama vjere, o kršćanstvu i kršćanskoj tradiciji razgovarali puno više nego što bi te teme obradila samo kroz školovanje i vjeronauk. Prolazili smo Bibliju na način da bi ju čitala na glas i onda bi evanđelje po evanđelje, prispodobu po prispodobu, paragraf po paragraf, zajedno komentirali sa stavom „Što mogu iz ovoga naučiti?“ Pitali bismo ju prvo kako je ona to shvatila? S čime to može povezati u svojem životu? Kako bi se još to moglo shvatiti? Išli bismo od konkretnog, onog što je njoj bilo bliže, prema općenitijem. Ako je u prispodobi o sijaču sijač, na primjer, učitelj, što je sjeme? Što bi bilo sjeme koje je palo uz put, sjeme koje je zgaženo, sjeme koje su ptice pozobale, sjeme koje je palo na kamen ili u trnje koje ga je ugušilo, sjeme koje je niklo i osušilo se u nedostatku vlage, a što sjeme koje je palo na dobru zemlju, niklo i urodilo stostrukim plodom. Što znači izjava: „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“? Tko su u životu sve učitelji? Učimo li samo od nastavnika, jesu li oni jedini sijači u našem životu? Zašto je u ovom konkretnom slučaju Isus izabrao ispričati im tu prispodobu? Zašto im je to rekao na tom mjestu, na takav način? Tko su bili ljudi kojima je to govorio? U kojem je povijesnom vremenu to govorio, kako je izgledala kultura tog doba? Kako je izgledao svijet? U što su ljudi tada vjerovali i što bi značilo pokušati promijeniti neka od njihovih uvjerenja?
Zatim bismo uzeli na jednaki način diskutirati o budističkim učenjima, ili o islamu, o hinduizmu, te uspoređivati: vrijeme, mjesto, kultura, poruka, način prenošenja, publika, suštinski smisao koji je i danas primjenjiv. I, najvažnije od svega: koje je tvoje mišljenje? Je li se ono promijenilo na neki način, s novim informacijama koje si pročitala ili spoznajama do kojih si došla?
Različitost je bogatstvo
Prikladno je da se sad osvrnemo na pitanje koje nam je vjerojatno najčešće upućeno: zašto Ivonu nismo upisali u privatnu školu?
Odgovor je vrlo jednostavan: nema savršenih sustava. Ljudi pribjegavaju privatnim i elitnim školama iz uvjerenja da su tamo nastavnici i kurikulumi bolji, da su razredi manji i djeca koja ih upisuju dolaze iz bogatijih pa vjerojatno i obrazovanijih obitelji. To će biti škola koju mali princ ili princeza zaslužuje. To će biti škola koja će osigurati prava poznanstva već u najranijoj dobi. To će biti – Škola.
Međutim, stvari u životu nisu crno-bijele. Da, kurikulum i nastavnici mogu doista biti puno bolji. Škola može biti opremljenija i razredi manji. Međutim, medalja ima dvije strane a druga strana ove medalje za nas je bilo relativno monokulturno okruženje. Razmišljali smo na sljedeći način: želimo li doista dijete staviti pod stakleno zvono? U okruženje u kojem se neće susresti s učiteljicom biologije koja ne vjeruje u evoluciju, ili s profesorom povijesti koji predaje svoju skučenu verziju povijesti, ili s djecom čiji roditelji ne mogu platiti školski izlet? Koliko će funkcionalno to dijete biti u društvu kad završi školu? Koliko će strpljenja imati za ne-idealne uvjete i koliko snalažljivosti? Za nas je glavni cilj osnovnoškolskog obrazovanja bio upravo taj: da se Ivona susretne s tim različitostima, da joj budu poznate razne situacije koje se u takvom kontekstu pojavljuju, te da se nauči kognitivno i emocionalno sa svime time nositi. Cilj nam je bio pomoći joj da se izgradi u emocionalno stabilnu, prilagodljivu, znatiželjnu osobu s radnim navikama i sposobnošću konstruktivnog utjecanja na svoje okruženje. Bi li to mogla i u privatnoj školi? Velikim dijelom da. Na vagi je bilo: malo više kvalitete obrazovnog sadržaja u privatnoj školi nasuprot malo izazovnijem okruženju u javnoj školi. Izazovnost okruženja s lakoćom je odnijela pobjedu jer socijalne vještine koje gradi nadmašuju vrijednost znanja koje bi u tom razdoblju dobila u privatnoj školi. Tu postoji jedan veliki ALI. Taj ali se odnosi na činjenicu da su roditelji tijekom osnovnoškolskog obrazovanja presudni korektiv sustavu. Roditelji su ti koji odgajaju i usmjeravaju djecu. Roditelji su ti koji daju kontekst onome što djeca u školi usvajaju. Ako roditelji za to nemaju vremena i volje, onda su djeca ovako i onako prepuštena sustavu pa je možda bolje da – ukoliko za to imaju mogućnosti – djecu daju u privatnu školu. Nama je vođenje Ivone kroz te formativne godine bila daleko najvažnija zadaća koju bi mogli imati. Prevažna da se prepusti bilo kojem sustavu.
Na tom putu i ona je sama polako gradila svoj stil utjecanja na okruženje, svoj stil vođenja. Organizirala je za prijatelje druženja, odlazila na rođendanske proslave, čak je tijekom školskog izleta u Pulu organizirala da autobus pun djece navrati do njene rodne kuće gdje ih je zajedno s nonom i nonićem sve počastila zakuskom. Borila se u razredu, kod razrednice i kod školske pedagogice protiv mobinga koji je primijetila u školi. Borila se protiv načina ocjenjivanja koji je uvela profesorica iz fizike, koji je pogodovao uvijek istim ekstrovertima. Zalagala se i da kao razred uvedu davanje feedbacka nastavnicima na kraju školske godine. Time je uzrokovala razrednici glavobolje i probleme u zbornici. Pozivani smo na razgovore. I podržali je u njenim nastojanjima da potakne barem male promjene u pojedincima i okruženju.
U svakoj smo ju prilici nastojali osamostaliti. Od drugog razreda osnovne škole sama je išla autobusom iz Svete Nedelje u Zagreb u plesnu školu. Prvo Samoborčekom do Podsuseda, onda ZET-ovim busom do Zagorske ulice u gradu. Pohađala je tako dvije osnovne škole, što je drugim roditeljima bio manji problem od činjenice da je sama išla s dva busa u grad dok oni svoju djecu nisu samu puštali niti preko ceste do škole. Prva dva puta išli smo s njom u busu. Druga dva puta smo ju pustili samu i pratili autom da vidimo kako se snalazi. Nakon toga je išla potpuno sama. Mi smo strepili i međusobno se ohrabrivali, pratili je GPS aplikacijom i kad bi joj ples završavao kasno navečer išli po nju. Prema njoj smo se uvijek ponašali zaštitnički, ali nikada ne previše zaštitnički.
A što sa srednjom?
Kako se bližilo vrijeme upisa u srednju školu, razmišljali smo kojim putem krenuti. Ivona je bila odlikašica, bez nekog jasnog afiniteta prema bilo kojoj struci i bilo je jasno da će ići u gimnaziju. Savjetovali smo ju da upiše prirodoslovno-matematičku gimnaziju jer ta grupa pojačanih predmeta snaži apstraktno razmišljanje i potiče kognitivni razvoj. Ponovno su se kao opcija pojavile privatne škole, ali argumenti protiv još jednom su prevagnuli – učenici prirodoslovno-matematičkih razreda gimnazija ionako su već selektirana pametna djeca pa će biti u društvu koje je poticajno ali financijski različitih mogućnosti. Osim toga, kroz razgovor s roditeljima čija su djeca završavala privatne škole pojavio se obrazac: ta djeca redovito su kao sljedeći korak imala studij u inozemstvu i ozbiljne teškoće u integraciji natrag u hrvatsko društvo. I sami smo imali prilike ići živjeti i raditi u inozemstvo, ali uvijek bi kod Hrvata u dijaspori primjećivali nostalgiju prema domovini, koju su tek neznatno ublažavale bolje materijalne prilike u inozemstvu ili mogućnosti koje kod kuće nisu imali. Osoba koja je rođena i rasla u Hrvatskoj u drugim će zemljama uvijek biti stranac i u nekoj mjeri građanin drugog reda. Veliku ulogu ovdje igra i naš patriotizam – ako se svatko sposoban bude isključivo vodio onom: „Budala živi tamo gdje je rođen, pametan tamo gdje mu je dobro“, kakve šanse onda ova zemlja ima za svoj razvoj i napredak?
Prvu godinu srednje škole Ivona je tako završila u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji Lucijan Vranjanin. Bila je to gimnazija s kvalitetnim programom, relativno blizu mjesta stanovanja. Prije toga posjetili smo različite slične škole, razgovarali s ravnateljima, nastavnicima i djecom i zaključili da u širokom luku želimo izbjegavati „elitne“ prirodoslovno-matematičke škole. Elitizam i nesmiljeno kompetitivna atmosfera ne pridonose zdravom razvoju djece. Pridonose rejtingu škole i ravnatelja koji onda u začaranom krugu podgrijavaju taj elitizam i kompeticiju.
Iako je išla u dvije srednje škole paralelno, u prirodoslovno-matematičku i srednju školu za suvremeni ples, prvu je godinu završila s odličnim uspjehom. Odlazila je rano ujutro u jednu školu i vraćala se kasno iz druge. I sve to nije bio problem dok se u drugom razredu nije počela žaliti da gubi vrijeme u gimnaziji.
„To što učimo mogu i sama naučiti stoput brže nego da mi netko prepričava. Ionako sad učim fiziku pod matematikom, pišem zadaću iz matematike na povijesti, čitam lektiru na latinskom, crtam na fizici… Ne vidim smisao toga. Sjedim tamo, gubim vrijeme i onda između žurim od jedne škole do druge.“
„Jesu li problem profesori ili…?“
„Ne, profesori su uglavnom dobri, ima i super zanimljivih profesora… Nije problem u njima. Problem je što su oni opsjednuti državnom maturom. Njih valjda tjeraju da nas pripremaju za tu državnu maturu kao da je to najvažnija stvar u životu. Kao da ako ne prođemo državnu maturu, ili ne budemo sjajni, onda je sve propalo.“
„Što je propalo? Zašto je to toliko bitno?“
„Pa ne znam, valjda zato što se škole natječu međusobno koja će imati bolje rezultate na državnoj maturi… Odnosno natječu se ravnatelji, a onda oni rade pritisak na profesore i svi su ludi. Samo govore: ‘Ovo je važno, to zapamtite za državnu maturu!’ Kao da ostalo nije važno, nego samo taj neki glupi podatak izvan konteksta. I onda takvih glupih važnih podataka ima mali milijun. Pa tko će to sve popamtiti?! Kakvo je to učenje, to je čisto štrebanje za Veliki Ispit Koji Mora Dobro Proći. Jer ako ne prođe dobro, onda ćemo valjda u životu biti propaliteti, ili tako nešto…“
To je trajalo neko vrijeme, razgovarali smo o pojedinačnim slučajevima, pokušavali shvatiti što tu ne valja. Išli smo na roditeljske sastanke, konfrontirali ravnateljicu. Drugi roditelji su nas upozoravali da malo pripazimo jer bi naše dijete moglo imati problema. Suočili smo i njih i ravnateljicu s pitanjem da li se to nama indirektno ili direktno prijeti? Ne, ne, nikako, pogrešno smo razumjeli, ne treba pretjerivati.
S vremenom je postalo očigledno da su profesori i ravnateljica dobronamjerni, da se trude i žele pomoći djeci, ali da je sustav tako postavljen da stvara psihozu kod svih – ministarstvo, ravnatelji i nastavnici su povjerovali u mit o državnoj maturi, a djeca i roditelji su povjerovali njima.
Ivona je prvo morala odustati od pohađanja debatnog kluba. Voljela ga je i išla na natjecanja na kojima je sa 16 godina imala prilike debatirati o temi kao što je „Radničko dioničarstvo, ESOP i model podjela dobiti u Drogerie Marktu (DM) – za ili protiv“. Trenirali su je vrlo motivirani studenti s pravnog fakulteta, družila se s djecom koja su voljela razmišljati o širokim društvenim temama i o njima polemizirati. To je moralo otpasti. Zašto? Zato što se dijelom odvijalo tijekom redovne nastave, a u školi se svaki izostanak teškom mukom opravdavao.
Nakon toga se ukazala prilika da Ivona u 10. mjesecu s nama putuje u Nepal i Butan. O tom odsustvu s nastave morali su vijećati nastavnici. Da bi odobrili, pismeno smo objašnjavali da mi putujemo poslovno, na poziv butanske kraljevske obitelji, da nosimo diplomatsko pismo i da nemamo kome ostaviti dijete niti mogućnost pomaknuti put. Krajem prosinca i početkom siječnja putovali smo ponovo, na Tajland, u Vijetnam i Kambođu. Ovaj put odsustvo smo opravdali liječničkom ispričnicom.
Uz sve te stresove, Ivona je jednog dana tijekom prvog polugodišta pitala: „Koliko moram kave popiti da bi ostala budna cijelu noć?“ Niti ona ikad pije kavu, niti bi dijete u srednjoj školi moralo bdjeti noću nad knjigama da bi napamet naučila „važne stvari za državnu maturu“. Počeli smo razmišljati o alternativama.
U tim razmišljanjima sjetili smo se serije „Mladi Indijana Jones“ u kojoj Indy putuje po svijetu s roditeljima i školuje se na putu. Otac mu je sveučilišni profesor koji predaje u različitim zemljama pa Indy tako ima priliku upoznati velike svjetske vođe, filozofe, pjesnike, mistike… Zapitali smo se: kako se školuju sportaši, glumci, plesači – svi oni koji profesionalno treniraju, idu na natjecanja i ne mogu fizički sjediti u nekoj zgradi i slušati predavanja?
Uvijek nam je bilo jasno da je obrazovni sustav zastario. Kad je Ivona bila u osnovnoj školi, suvremenim metodama učenja podučavale su ju dvije mlade pedagoginje, Maja Jerčić i Jelena Sitar koje su kasnije napisale i knjigu „Učimo učiti“. Tako je od malena usvojila mentalne mape, metode stripa ili strukturu definicije. Držali smo o tome i predavanja, potaknuti pokretom „Shift Happens“ Karla Fischa koji je nastojao osvijestiti u društvu potrebu da škole uđu u 21. stoljeće. Trenutni model obrazovnog sustava nije se značajno promijenio od pruske koncepcije iz kasnog 18. stoljeća, koji se u javnosti pogrdno naziva „tvorničkim modelom škole“ ili školom čija je zadaća proizvoditi poslušne građane i industrijske radnike. No, koliko je doista rigidan taj ionako neadekvatan sustav obrazovanja postao uvidjeli smo u cijelosti tek tijekom drugog razreda Ivonine srednje škole.
Razmišljajući kreativno o tom problemu i istražujući različite opcije, zaključili smo sljedeće: svaki sat koji bi morala provesti u učionici, slušajući neko ex-cathedra predavanje potpuni je gubitak vremena. Elon Musk jednom je prilikom izjavio: „Kad sam išao na koledž, rijetko kad bih išao na predavanja. Samo bih pročitao udžbenik i pojavio se na ispitu“. Danas, kad je gimnazijsko znanje široko dostupno putem Interneta, u audio, video i tekstualnom obliku, za učenike koji su motivirani učiti i koji imaju radne navike učenje podučavanjem nema smisla.
Razgovarali smo sa školom koja 50 godina provodi dopisno-konzultativnu nastavu. Isprva nas je zabrinuo potpuno de mode naziv škole – Birotehnika – no polako se naš skepticizam topio. Škola je imala preporuke s različitih strana. Ispostavilo se da gotovo svi oni sportaši, plesači i glumci za koje smo se pitali gdje se i kako školuju, pohađaju ovu školu. „U redu, ali jedno je formalno završiti školu, a drugo je obrazovati se…“ – pomislili smo. Suočili smo se s našim vlastitim predrasudama i strahovima. „Što ako se nakon što završi ovu školu nigdje ne bude mogla upisati na faks?“ ili „Što ako ju ispišemo iz Lucijanke, u kojoj ima super ekipu, odlične ocjene, dobre nastavnike… i onda shvatimo da to nije to?“ i tako dalje.
Ipak, kad smo ušli malo dublje u suštinu uvidjeli smo da su naši strahovi najvećim dijelom potpuno iracionalni. Ivona je zaista znala samostalno učiti i voljela je učiti. Ili, kako bi ona rekla: „Ja ne volim učiti, ja samo volim znati stvari. A kad nema jednostavnijeg načina da ih samo znam, onda učim.“ Pitanje „Hoće li imati društveni život ako ne ide u školu?“ također je bilo pogrešno – ona je osim Lucijanke pohađala još jednu srednju školu, u kojoj je također imala društvo većinom gimnazijalki koje su zajedno učile suvremeni ples za dodatno zanimanje scenskog plesača, išle na natjecanja i dobro se zabavljale. Osim toga, time joj se ponovno otvorila mogućnost pohađanja debatnog kluba, kao i brojnih drugih edukacija na kojima može istraživati i razvijati različite vještine. Primjerice, ljeto prije toga pohađala je ljetnu školu kinematografije u Firenzi koju organizira New York Film Academy, u kojoj je upoznala zanimljive vršnjake iz cijelog svijeta.
Na koncu smo svi zajedno još jednom prodiskutirali situaciju i potom donijeli zajedničku odluku. S početkom drugog polugodišta ispisali smo ju iz Lucijanke.
I učenicima i nastavnicima bilo je žao što Ivona odlazi, stoga su je pozvali da i dalje bude dio razredne WhatsApp grupe i mailing liste, da s njima ide na školske izlete, da dođe na koji god sat želi i da svakako s njima sudjeluje u pripremama za državnu maturu. Tako je ustvari dobila najbolje od oba svijeta – ostali su joj svi prijatelji koje je u međuvremenu stekla u Lucijanki i druženja s njima po želji, a dobila je slobodu od pohađanja nastave i sjedenja u školskoj klupi.
Dopisno školovanje
Kako funkcionira dopisno-konzultativno gimnazijsko školovanje? Ivona je upisala drugi razred opće gimnazije. Priznata joj je prva godina Lucijanke, ali ne i prvo polugodište drugog razreda. Razlog tomu je što u dopisno-konzultativnom obrazovanju nema polugodišta. Ivona je nakon upisa odabrala tri ili četiri predmeta koja je počela učiti. Prvo bi obavila konzultacije s nastavnikom na kojima bi dobila materijale – knjigu ili skriptu za samostalno učenje, sa zadacima za vježbu. Neki predmeti poput matematike imale su iste knjige kao u Lucijanki, a za neke je dobila posebno prilagođenu skriptu. S nastavnicima bi dogovorila što treba napraviti prije nego prijavi ispit – primjerice, koju lektiru treba pročitati i napisati, koje zadatke treba riješiti, ili koji rad treba napraviti. Kad bi to obavila, u nekom od ispitnih rokova prijavila bi ispit.
Cijeli sustav školovanja je vrlo nalik studiranju, osim što nema predavanja. Postoje zadaci, konzultacije i ispitni rokovi. Predmet se polaže u cjelini, odjednom. Ivoni se taj sustav posebno svidio, jer joj je omogućio da u kontinuitetu uči neku temu, potpuno joj se posvećujući. Dok bi u Lucijanki imala jedan sat povijest, pa drugi matematiku, pa onda latinski, informatiku itd., sada je mogla uzeti samo povijest i u dva-tri tjedna naučiti sve bez rascjepkanosti i prekida. Na taj način gradivo koje je učila postajalo joj je puno smislenije, povezanije i zanimljivije. Primjerice, učeći križarske ratove prvo je pročitala o njima u knjizi. Ne samo o prvom i drugom, pa onda tjedan dana kasnije o trećem i četvrtom… kako bi to radila u klasičnoj školi, nego o svim ratovima odjednom. Što ih je uzrokovalo, kako su se međusobno nadovezivali, što smo iz njih naučili? Potom je na YouTube-u pronašla neke zanimljive dokumentarce o križarskim ratovima i sve ih pogledala. Radila je to popodne i navečer dok smo bili na skijanju u Italiji (a njen stari razred sjedio u školskoj klupi), u Puli kod nonića i s nama na poslovnom putovanju. U autu nam je tijekom nekoliko sati vožnje u detalje uzbuđeno prepričavala križarske ratove i povezivala ih sa zbivanjima u ostatku svijeta, zbivanjima nakon ratova i sa suvremenim ratovima. Uživjeli smo se u njenu priču kao da gledamo film.
Prve konzultacije najviše su nam ostale u sjećanju. Bili smo s njom kad je išla kod profesorice iz biologije i potom kod profesora iz etike. U kabinetu iz biologije zadržala se neobično dugo. Kad je izašla, njih dvije su se pozdravljale u smijehu, kao da su najbolje prijateljice. Profesorica joj je, prepričala nam je Ivona, objasnila detaljno kako funkcionira dopisno školovanje. Rekla joj je da joj se uvijek slobodno može obratiti, ako ima bilo kakvo pitanje ili problem – vezano uz biologiju ili bilo što drugo. Pokazujući joj radove drugih učenika, kojih je bio pun kabinet, ustvrdila je da cijeli radni vijek predaje u školama i da je posve sigurno da su djeca izrazito kreativna kad ih se barem malo na to potakne. Nažalost, kazala je, nastavnici su pritisnuti rigidnim sustavom, često uronjeni u narušene odnose u zbornici i demotivirani ravnateljima koji ih loše vode. U takvom okruženju učenici najviše stradaju. Ispričala joj je kako je nedavno imala jednu djevojku koja je došla iz prestižne matematičke gimnazije, potpuno frustrirana. Kad ju je upitala kako to da se prebacuje na dopisno školovanje, ona joj je odvratila da se „osjeća kao neki automat koji uči, pobriše, uči, pobriše i tako stalno.“ Djevojka je bila odlikašica sva tri razreda i kad je trebala poći u četvrti, slomila se od besmislenosti rutine koju bi morala još jednom ponoviti kao zamorac u kotačiću. Roditelji su ju prebacili u dopisnu školu i dijete se preporodilo. Ivonin rad se pridružio radovima druge kreativne djece u kabinetu ove profesorice – izradila je veliku maketu prepunu različitih origami životinja s iscrtanim organima, njihovim nazivima i ostalim detaljima, odgovorila na sva pitanja iznad očekivanja i dobila 5.
Druge konzultacije imala je s profesorom iz etike koji istovremeno predaje i vjeronauk. On joj je objasnio: „Za ovaj predmet ti ne treba knjiga ni skripta – sve što ti treba u smislu informacija dostupno je na Internetu. Poanta ovog predmeta nije da naučiš definicije, nego da izgradiš zrelo razmišljanje o etičkim pitanjima. Zato ćeš imati zadaću detaljno istražiti temu ‘Sloboda i moral’. U kakvom su oni odnosu, i to na konkretnim primjerima. Moraš napisati referat na tu temu i donijeti ga na ispit. Na ispitu ćemo ti i ja debatirati o tome. Nije važno kakav ćeš stav zauzeti, važno je znaš li ga vješto argumentirati.“ Nakon toga tjednima smo se bavili ovim pitanjem. Primjerice, Ivona bi otvorila pitanje pobačaja i potom razmatrala sve aspekte. Gdje završava sloboda majke da čini što želi, a gdje se uključuje moral društva koji štiti nerođeni život? Kako određujemo kad ćemo ograničiti slobodu majke? Naučila je pritom ne samo o moralu, nego i o religiji i o biologiji.
Fiziku i matematiku učila je iz udžbenika, rješavajući zadatke, ali i uz veliku pomoć koju svim učenicima diljem svijeta besplatno pruža Khan Academy. Učeći o elektricitetu i magnetizmu na Khan Academy portalu shvatila je da ju iz fizike zanimaju i neke lekcije koje nisu predviđene kurikulumom za drugi razred gimnazija. Ustvari, nisu uopće predviđene srednjoškolskim programom. Seriju koju odmalena voli, Stargate SG-1, kao i film Interstellar povezala je s lekcijama na portalu koje objašnjavaju osnovne koncepte kozmologije i kvantne fizike, poput crnih rupa i višedimenzionalnih prostora.
Naša uloga kao roditelja u Ivoninom novom obliku obrazovanja također je bila aktivna. Ipak se radi o srednjoškolskom a ne fakultetskom obrazovanju. Na nama je bilo da joj pokažemo kako se istražuju novi horizonti, da bi kasnije to sama mogla kvalitetno raditi, primjerice kroz Erasmus+, program koji otvara vrata brojnih europskih sveučilišta. Svima nam je želja bila da doživi studij u različitim zemljama Europske unije, bilo kroz semestar na nekom od stranih sveučilišta, bilo kroz studijsku godinu u inozemstvu. Ta iskustva svakoga mogu samo obogatiti.
Zbog tog smo razloga prvo ljeto njenog dopisnog školovanja osmislili na edukativan način. Poveli smo ju u Bruxelles, u posjet europskoj prijestolnici. Doživjela je belgijsku kulturu i upoznala povijest te zemlje, no najvažnije, upoznala je institucije koje upravljaju ujedinjenom Europom – Europsku komisiju i Europski parlament. Razgovarala je s jednim od hrvatskih djelatnika u Komisiji koji joj je opisao svoj rad i približio rad svoje organizacije. Posjetila je zgradu i upoznala rad EU parlamenta, a poseban dojam na nju je ostavila Kuća europske povijesti, novootvoreni muzej Europskog parlamenta u kojem je provela cijeli dan i inzistirala da se vratimo sutradan kako bi dovršila obilazak. Ovaj fascinantan muzej ostavio je dubok trag u njenoj percepciji ujedinjene Europe i razmišljanjima o europskoj prošlosti i budućnosti.
Nakon toga vlakom smo otišli u Amsterdam gdje se u to vrijeme održavao najveći svjetski Gay Pride festival. Na tom je festivalu imala prilike doživjeti masovne ulične zabave na kojima sudjeluju najrazličitiji ljudi, promatrati spektakularni Canal Pride – povorku od stotinu brodova sponzoriranih od različitih korporacija kako prolaze amsterdamskim Unesco kanalima i zastave duginih boja kako se vijore sa crkvenih zvonika. Razgovarala je s našim hrvatskim prijateljima koji žive u Amsterdamu o različitostima u školama, običajima, radu institucija i općenito životu u tom multikulturnom gradu.
Edukativno ljeto okončala je posjetom Znanstvenom kampu mladih u Višnjanu, inspirativnoj školi koja okuplja djecu motiviranu za učenje i stvaranje. Svima nam je bila velika želja naučiti kako funkcionira to inovativno obrazovno okruženje koje je osmislio profesor Korado Korlević. Kamp je djecu organizirao u grupe koje su se bavile različitim zadacima: od toga kako napraviti uređaj za bežični prijenos informacija putem svjetlosnih umjesto radio valova, do toga kako kreirati različite promotivne spotove i izmjeriti njihov utjecaj na potrošača. Na završnoj prezentaciji kojoj smo prisustvovali, djeca su pričala o svojim projektima, načinima na koji su učili o tome kako ih ostvariti te putu koji su prošli gradeći se kao tim i pojedinci.
Nakon toga pohađala je ISOD – jednogodišnju školu organizacijskog razvoja, u kojoj je s poduzetnicima, vlasnicima i direktorima tvrtki, menadžerima iz javnog i privatnog sektora, majkama i očevima, ljudima koji su joj postali prijatelji, razgovarala i debatirala o ljudskom razvoju, razvoju organizacija, institucija i nacija, o vlastitim i kolektivnim obrascima funkcioniranja. Potom je svoje ljeto provela u Beogradu, radeći u tvrtki u vlasništvu jednog od tih ljudi, učeći o metodologiji agilnog upravljanja projektima, SCRUM-u, razvoju aplikacija, platformama za društvene medije i produkciji multimedijalnih sadržaja. U sklopu Erasmus+ projekta bila je i u Rotterdamu na plesnoj akademiji Codarts, a nakon toga u New Yorku u vrhunskoj plesnoj školi Alvin Ailey.
U Vijetnamu je učila o Konfuciju, komunizmu u vrijeme Ho Ši Mina i danas, u Kambođi je posjetila hramove Angkor Wata i plutajuće selo na jezeru Tonle Sap a u Tajlandu monumentalne budističke hramove, plutajuću tržnicu, most na rijeci Kwai… U Burmi je posjetila meditacijske centre iz kojih je potekao svjetski pokret vipassana meditacije, Batu špilje i tornjeve Petronas u Maleziji, muzeje o naseljavanju i različitostima te zgradu opere u Australiji, u Novom Zelandu doživjela Haka ples Maora i lokacije na kojima je sniman Gospodar prstenova.
Cilj nam je oduvijek bio omogućiti joj da upozna različite kulture diljem svijeta i svim silama trudili smo se pružiti joj ta iskustva. Bila je u Americi, Aziji i Africi, prošla brojne europske zemlje. U Vatikanu je učila o kršćanstvu, u Istanbulu o islamu, u Nepalu o hinduizmu, u Butanu o budizmu. Nikad nismo pokušavali uvjetovati joj što će misliti, već smo samo nastojali da „misli globalno i djeluje lokalno“, da cijeni slobode, prilike, bogatstva i ljepote zemlje u kojoj je rođena i u kojoj je odrasla. Što će u životu raditi i gdje će živjeti njen je izbor. Na nama je da ju kao roditelji podržimo u tome i spletom sretnih okolnosti te vlastitim radom uspjeli smo u tome. Potpuno smo svjesni da njeno odrastanje ni po kojem kriteriju nije uobičajeno ili moguće za širu populaciju djece. Ni naši roditelji nisu tako nešto mogli omogućiti nama, ali u tome i nije poanta. Da u tom razdoblju i nismo imali materijalne uvjete da uložimo u inozemne edukacije, opet bi se trudili približiti joj svijet onako kako možemo. Internet nam danas svima omogućuje da istražujemo, učimo i upoznajemo svaku temu, područje ili fenomen kojega se možemo sjetiti. Na nama je samo da imamo znatiželjni um i postavljamo pitanja. Djeci je to prirodno stanje, i ako roditelji podrže i ohrabre to istraživanje, potpuno je svejedno da li je netko fizički ili virtualno bio u Guggenheim muzeju u New Yorku, da li je o dalekoistočnim kulturama saznao od turističkog vodiča ili istražujući knjige u gradskoj knjižnici, da li je išao na praksu u stranu zemlju, kod susjeda u automehaničarsku radionicu ili je volontirao u Crvenom križu. Važan je istraživački um, um koji je otvoren i znatiželjan, um koji se ne ustručava probati, pogriješiti, pitati, predložiti, naučiti.
“Ples mi je životno važan”
Iako nema želju profesionalno baviti se plesom, Ivona je plesnu školu – i osnovnu i srednju – uvijek smatrala podjednako važnom kao i redovno školovanje. Ustvari i važnijom. Dugo nam nije bilo sasvim jasno što je to što dijete, koje se toliko teško rano ujutro budi, pokreće iz dana u dan, iz godine u godinu da bez problema ustaje, putuje i kad je ciča zima i kad pljušti kiša u plesnu školu. Znali smo da društvo nije toliko snažan motivator jer je ona osobnošću introvert. Socijalizirani introvert, ali ipak introvert. No što li je onda razlog…?
Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje pruža široku naobrazbu iz klasičnog baleta i suvremenog plesa i cilj joj je “pružiti učenicima priliku da razvijaju svoju ljubav prema plesu i pokretu te stvoriti samostalne mlade umjetnike i zaljubljenike u ples koji će se plesu uvijek rado vraćati.” Prateći godinama njihov rad i Ivonin razvoj uvidjeli smo s vremenom duboku istinu sadržanu u riječima Sir Kena Robinsona: “Umjetnosti poboljšava rezultate u matematici, ali njena važnost time ne završava. Ona je važna zato što progovara onim dijelovima dječjeg bića koji inače ostaju netaknuti.”
Plesna škola pomogla je Ivoni da se oslobodi straha od javnih nastupa i razvije emocionalnu stabilnost (“Kad se popnem na nju, pozornica je danas moja!”), da razvije intuiciju (“Mogu osjetiti gdje je tko u prostoru oko mene, kako se osjeća i što će sljedeće učiniti, bez da ih vidim”) i nadiđe podsvjesne blokade (“Profesorica Maja danas je ostala samnom i rekla da ću ponavljati koreografiju dok se potpuno ne umorim, da se mogu tresti od iscrpljenosti i plakati od muke, da mi se može povraćati, ali da ponavljam dok mi se glava koja me blokira ne ugasi i dok se potpuno ne opustim, do točke kad tijelo počne slobodno i spontano samo raditi. Jer moje tijelo bolje zna što i kako treba. Četvrti put kad sam ponavljala već sam bila na rubu, mokra od znoja ali više me nije bilo briga… i uspjela sam! Nisam ni sama vjerovala da mogu izvesti te pokrete toliko slobodno, toliko izražajno i do kraja – bez one rezerve do koje bi se inače nekako nesvjesno zaustavljala!”).
I kao obitelj i pojedinačno bavimo se mnogim sportovima, pa tako Ivona od malena pliva, jedri, skija, jaše, kliže, rola, biciklira, planinari… no od svih tih tjelesnih aktivnosti ples ih sve nadilazi. On kroz različite komponente (solfeđo, plesna tehnika, vrste plesova kao što su balet, jazz, step, folklor, suvremeni…, anatomija tijela, povijest plesa, scenska praksa, scenski govor, metodika…) objedinjuje umjetnički, znanstveni, tjelesni i psihosocijalni aspekt života u nerazdruživoj cjelini. Taj holistički pristup uzima nejasnu ideju i, ponekad individualnim ali najčešće timskim, gotovo alkemijskim je procesom pretvara u jedinstvenu kreaciju – koreografiju. U odnosu na sportove jedinstven je po tome što kolaboraciju stavlja značajno ispred kompeticije, iako su nastupi koji se ocjenjuju i natjecanja sastavni dio školovanja. Otkrivanjem tajni ovog kreativnog procesa danas se bave pioniri istraživanja ljudskog i organizacijskog razvoja, kao što su dr. Peter Senge i dr. Otto Scharmer, profesori s prestižnog sveučilišta MIT (Massachusetts Institute of Technology). Surađujući s Arwanom Hayashi, uglednom svjetskom koreografkinjom, oni pomiču granice našeg shvaćanja razvoja lidera, organizacija i društva u cjelini.
U početku smo, priznajemo, mi kao roditelji nesvjesno robovali nekim suptilnim stereotipima kad je u pitanju plesna škola. Pretpostavljali smo da je to aktivnost koja je vjerojatno prikladnija za djevojčice nego za dječake, te da na prvom mjestu uvijek mora biti redovna škola, dok za plesnu “ako i koliko ostane vremena”. Bilo nam je drago da se Ivona bavi plesom, prije svega zato što joj pomaže u pravilnom razvoju tijela i pruža mogućnost socijalizacije i razonode. No s vremenom smo shvatili koliko griješimo i koliko su ozbiljno ograničavajuća takva uvjerenja. U doticaju sa školom, djecom koja ju pohađaju i nastavnicima, promatrajući njihove odnose i pristup plesu ti su stereotipi sasvim otpali. Upoznali smo fantastične dječake koje je ples oplemenio, razvio, učinio skladnijim osobama i koji odrastaju u samopouzdane, kreativne, perceptivne i utjecajne muškarce. Kad je otpao pritisak trke za ocjenama i državnom maturom, Ivona se mogla potpunije posvetiti plesnoj školi. Tada su se u cijelosti razotkrile dobrobiti koje ova škola svojim načinom rada daje.
Uz Hercigonju, interdisciplinarnost čiji je fokus stvaranje, integriranu u jednoj školi, imali smo prilike u Hrvatskoj vidjeti samo još u Korlevićevom Znanstvenom kampu mladih u Višnjanu. U našem se društvu danas pomodarski i pogrešno često glorificira STEM a marginaliziraju druga područja. No, vještine 21. stoljeća nisu “STEM vještine” i kompetitivnost, već – kao što i Korado to ističe – vještine suradnje i timskog rada, komuniciranja, kreativnog, kritičkog promišljanja i rješavanja problema, trajnog učenja i usavršavanja te integriranja ideja iz različitih područja. Diljem svijeta provode se, u različitim varijacijama, eksperimentalni programi “Škole 21. stoljeća”. Ono što je svim tim programima za sada zajedničko jest da djeci omogućuju istraživanje, suradnju i kreativno izražavanje uz minimalno vođenje od strane mentora koji su samo facilitatori procesa učenja. Učenjem upravljaju učenici, uče za sebe i ono što nauče – nauče sami. To je radikalna promjena paradigme u odnosu na dosadašnji koncept škole koja je mjesto u koje učenici dolaze da bi ih se naučilo i u kojem su nastavnici zaslužni za naučeno. Dok se tradicionalni sustav pokušava “reformirati”, Hercigonja (kao i u neformalnom obliku Višnjan) već danas funkcionira po revolucionarnom konceptu, za što je Ivona potvrdu dobila i od profesora iz Alvin Ailey koji su procjenjivali njene vještine. Priprema koreografije je poput rada na projektu, a takav rad za svoj uspjeh traži niz ranije navedenih vještina. Zbog toga što kod nje gradila ove, za život važne vještine, razumljivo je zašto je ta škola Ivoni bila “životno važna”.
Nadamo se da se iz ovog teksta može primijetiti i kako se mijenjala naša, roditeljska, uloga u Ivoninom obrazovanju. U početku smo morali usmjeravati i postavljati pravila i granice, kasnije poticati na refleksiju i samokritičnost, zatim savjetovati i podržavati, a danas smo partneri u dijalogu iz kojeg obostrano učimo. U tom procesu važno je bilo ispravno prepoznati kad se mi moramo promijeniti kao roditelji – prihvatiti činjenicu da se dijete mijenja, da postaje odrasla osoba i da uz nju moramo biti na drugačiji način nego ranije. Da stari načini, ako u njima ostanemo zaglavljeni, ograničavaju njen razvoj i vode u neskladan odnos. Danas bi tipična greška bila nametati joj svoja viđenja njenog života, vlastite ambicije za nju, sputavati je strogim pravilima ili nepovjerenjem u njena razmišljanja ili izbore. Kako bi nje bilo više, kako bi ona mogla zasjati, nas nužno mora biti manje. Nužno ne manje prisutnih, samo manje ‘bitnih’. Takav je krug života.
Svaki put kad u ovom tekstu kažem “odlučili smo”, “zaključili smo”, “promijenili smo”, taj smo podrazumijeva svo troje. Ivona je u svim tim koracima bila subjekt u odlučivanju, zaključivanju i uvođenju promjena, a ne objekt na koji su se one primjenjivale. Tretirali smo je kao osobu sa svojim stavom, razmišljanjima i željama. Neću reći “kao odraslu osobu”, jer što to uopće znači? Odrasli se ljudi vrlo često ponašaju neodraslo. Svatko od nas troje u te razgovore unosi svoju individualnost, a kad moramo doći do odluke – bila to kupovina namirnica, hoćemo li nabaviti psa ili još jednu mačku, ili pak gdje ćemo živjeti i kuda ćemo ići tijekom praznika – do tih bismo odluka dolazili razgovorom, razmjenom mišljenja, ideja i prijedloga, te koncenzusom ili glasanjem. Iznimno rijetko bismo mi kao roditelji u takvim situacijama morali “presjeći” jer se oko nečega ne možemo dogovoriti. Ako djecu tretiramo kao neodrasle i neozbiljne, tako će se i ponašati. Ako ih tretiramo kao odgovorne i ozbiljne, tako će se i ponašati. Neke faktore kod donošenja odluka možda ne razumiju, ili ih ne mogu pravilno kontekstualizirati ili prioritizirati, no tada je na nama roditeljima da im u tome pomognemo. To je za njih izvanredna prilika da nauče.
Na kraju, želim ponovno naglasiti kako smatramo da u suštini ne postoji – i ne bi trebao postojati – univerzalni recept za obrazovanje svakog djeteta. Valja se čuvati generalizacija „školstvo ne valja“ ili „unschooling je budućnost“. Svaki model, škola i nastavnik imaju svoje prednosti i svoje nedostatke. Za nas je mudar pristup: dobro poznavati svoje dijete, njegove interese i mogućnosti, uskladiti to s vlastitim mogućnostima, te potom odabrati ono što je za to dijete i tu obitelj najfunkcionalnije i najzdravije smisleno rješenje.
Ivan Miljan, Ivona Mezulić, 26.4.2020.