Budućnost knjige

U Hrvatskoj pedeset i osam posto ljudi godišnje ne pročita niti jednu knjigu. Tijekom 2019. barem jednu knjigu pročitalo je 42 posto građana, što je dramatičan pad u odnosu na godinu ranije kada je čitanost iznosila 56 posto. Ova zabrinjavajuća statistika dovodi u pitanje budućnost knjige kao medija, ali i budućnost društva u cjelini. Istraživanje provedeno u Americi pokazalo je da se krivulja rasta stope nepismenosti kod mladih gotovo potpuno preklapa s krivuljom rasta stope kriminala. Umjesto čitanja knjiga, novina, ili čak gledanja vijesti, mladi se vole informirati putem društvenih mreža na kojima je prosječni sadržaj dug oko šest sekundi. Čitanje knjiga zahtjeva određenu razinu koncentracije i strpljenja, dok je raspon pažnje i koncentracije kod mladih sve kraći. Ljudi se sve više okreću svojim malim ekranima i nezasitnom surfanju po beskrajnom, ali površnom web-u.

Za većinu nas društvene su mreže gotovo jedini izvor informacija o svijetu koji nas okružuje i o nama samima. Kako društvene mreže prate naše interese, tako nam uvijek i nanovo nude tip sadržaja koji nas je već i prije zainteresirao. Takav sustav širenja, primanja i konzumiranja informacija zatvara nas u “začarani krug” unutar kojega stvaramo jednodimenzionalnu i nerealnu sliku svijeta. Sliku koje se teško odričemo, koju ne preispitujemo, koju zagovaramo i držimo kao apsolutnu istinu. Zašto? Zato što nam socijalne mreže, naš jedini izvor informacija, uvijek nanovo potvrđuju naša uvjerenja. Postmoderni svijet sve više nalikuje svijetu u kojem svatko živi svoju istinu. Onu koju najčešće izražavamo u formatu sličice popraćene s tek nekoliko riječi, i to većinom skraćenica. Svijet u kojemu i naše političke odluke donosimo na temelju nekakve objave koja je prikupila veliki broj “lajkova”. Onaj svijet u kojemu nemamo dovoljno ni mira ni želje da se pažljivije informiramo o određenim temama prije nego ih krenemo dijeliti kao prisvojena mišljenja.

“Želite li da vaša djeca budu inteligentna, čitajte im bajke. Želite li da budu inteligentnija, čitajte im još više bajki” – rekao je Albert Einstein. Zamišljanje pročitanog razvija maštu i kreativnost. Našu stvarnost čini bogatijom za stotine i tisuće svjetova, ovisno o tome koliko smo knjiga pročitali. Ne samo da nas sposobnost usmenog i pismenog izražavanja drži podalje od zatvora – onog stvarnog i onog ideološkog – već je to i bitna stvar koja nas izdvaja iz roda običnih majmuna. Naša je vrsta homo sapiens, iliti razuman čovjek. Koliko razuman netko može biti ukoliko nije u stanju sastaviti više od tri rečenice? Rečenice od kojih, po mogućnosti, nijedna ne sadrži kraticu “LOL” na kraju, na početku, i/ili još bar triput u sredini.

Da ponovim, u Hrvatskoj pedeset i osam posto ljudi godišnje ne pročita niti jednu jedinu knjigu. Donekle za to krivim i obrazovni sustav. Nastava glazbene umjetnosti svedena je na povijest glazbe, likovne umjetnosti na povijest likovne umjetnosti, a književnost (kao dio nastave Hrvatskoga jezika) na povijest književnosti. Kad tome pribrojimo nastavni predmet Povijesti, vidimo da djeca kroz četiri različita predmeta zapravo samo uče o povijesti. Cilj nastave književnosti jest da djeca zapamte nekolicinu “važnih” natuknica za pojedino razdoblje, odabrane autore i fabularnu radnju djela, ali ne i da zavole umjetnost, razvijaju kreativnost ili nauče samostalno promišljati o pročitanom. Postoji jasna razlika između povijesti neke umjetnosti i umjetnosti same. Učenje povijesti književnosti najčešće podrazumijeva svima poznato, mukotrpno savladavanje onih književnih djela koja, da nas netko nije natjerao da ih pročitamo, nikada ne bismo ni otvorili. Onih djela koja su krucijalna za razumijevanje povijesnog razvoja književnosti i upoznavanje svjetonazora, ideja i ozračja pojedinih vremenskih razdoblja. No, s druge strane, učenjem književne umjetnosti (iliti književnosti) trebali bismo zavoljeti umjetnost lijepih riječi. A ne postoji, srećom, dvoje ljudi na ovoj planeti koji su se ikada uspjeli potpuno usuglasiti oko toga što se sve podrazumijeva pod “lijepo”.

Zasigurno je svima drago čitati nešto s čime se i sami možemo povezati. Nešto što nam je dovoljno novo da iz toga možemo učiti, a opet dovoljno poznato da naučeno negdje možemo i primijeniti. Djeca u školi protrnu kada čuju imena poput Dostojevskog ili Krleže. Iako značajni i veliki, ovi pisci nisu ostavili djela koja će generacije mladih s užitkom rado čitati i koja će ih potaknuti da još više čitaju. Pisac Neil Gaiman u svojem je govoru o važnosti čitanja rekao: “Potpuno je svejedno što čitamo, dokle god čitamo.” Odaberemo li i pročitamo nešto što je loše napisano, barem ćemo to moći samostalno usporediti s onime što su za nas bila prava remek-djela. Ako mladi žele čitati „potpune klišeje“, dopustimo im to, jer ono što su jednoj osobi klišeji, drugoj su priče o kojima prvi put promišlja.

Mogućnosti izražavanja danas su beskrajne. Možeš nešto napisati u ovom trenutku i primiti kritiku toga već u sljedećem. Prilike za rast i razvoj su mnogobrojne u svim područjima, pa tako i u pismenom izražavanju. Ne smijemo dopustiti da se budućnost čitanja i pismenosti, tako usko povezana s budućnošću našeg društva, svede na besmisleno konzumiranje bezumnog sadržaja. Mislim da postoji jedna neustrašiva snaga u tome da se odupremo silnim ekranima, koji su danas poput kakve droge, i uhvatimo u koštac s jednom dužom, zanimljivom i bogatom pričom. Ima li uopće smisla gledati je li kakva bogata glumica s druge strane svijeta stavila novu objavu na svoj profil, kad u isto vrijeme možeš, na gotovo sebičan način, obogatiti vlastiti um i kreativnost čitanjem?

“Čitanje je zapravo telepatija” – kazao je Stephen King u svojoj knjizi “O pisanju”. On svoje misli i vizije zapiše, a osoba koja ih pročita, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, primi ih i doživi bez Kingove prisutnosti. A tu je i “čitanje između redaka” – neko djelo možemo pročitati ponovno i riječi će biti iste kao i prvi put, no naš je doživljaj sada sasvim drugačiji jer mašta drugačije popunjava praznine. Upravo se u tome razotkriva naš potencijal za razvoj i napredak.

Vjerujem da budućnost knjige nije toliko mračna kakvom se sada čini. U najgorem slučaju, možemo se vratiti u srednji vijek po pitanju pismenosti. Ali i tada imamo bezbroj načina da sami sebe korigiramo nabolje. Pišući i čitajući, za početak.

Autorica: Ivona Mezulić, 30.11.2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s