U ovo doba pandemije i potresa, izazova iz okruženja nam ne nedostaje. Svatko se u njima snalazi kako najbolje zna i umije, no način na koji to čine pojedinci doista nas može nadahnuti, potaknuti, dati nam ideje i pobuditi motivaciju da i sami krenemo nekim drugačijim putem.
Dio meni bliskih ljudi počeo je svirati različite instrumente, učiti strani jezik, baviti se trčanjem ili planinarenjem, a neki su s prašnjavog tavana, iz vlažnog podruma ili s dna ormara izvukli svoje davno zaboravljene interese i hobije.
Jedan moj prijatelj, u pedesetim godinama života, odlučio se na najveći mogući izazov u glazbi – naučiti svirati violinu. Mudro kaže: “Treba savladavati velike izazove, a ne zadovoljavati se malima i prolaznima.”
Slušajući i razmišljajući iz dana u dan o zdravstvenim, ekonomskim, infrastrukturnim, socijalnim, psihološkim i brojnim drugim problemima ovog vremena, lako je upasti u spiralu rastuće egzistencijalne anksioznosti. No, na stvari možemo gledati i drugačijim očima. Za mene, svijet oko nas kao da nam poručuje da je važno “otpustiti kočnice” kojima se promjenama pokušavamo oduprijeti. Sve što se zbiva potiče nas da počnemo raditi ono što nam je neintuitivno – prihvaćati promjene otvoreno, proaktivno i s entuzijazmom. I ne samo prihvaćati, nego i samoinicijativno poticati i pokretati ih.
Izuzetan primjer toga daje nam i mladić iz Švedske po imenu Erik Grankvist. Odabrao sam ga zato što je objavio po meni najinspirativniji film snimljen 2020. godine. (O kvaliteti filmova koje Hollywood danas snima mogao bih napisati zaseban i vrlo depresivan tekst…) Njegov film prikazuje puno toga, no pustimo da nas Erik uvede u svoju priču:
– Nakon što sam maturirao, htio sam neki značajan izazov u životu. Planirao sam zato uzeti godinu dana slobodnog vremena, prije odlaska na studij. Također, želio sam odseliti iz Stockholma i živjeti u prirodi, u šumi. Djelomično sam odrastao na selu i osjećao sam da je to pravo mjesto za mene.
Bila je 2019. i Erik je imao 18 godina. Motiviran pričama s Interneta u kojima ljudi opisuju kako su samostalno sagradili seosku kuću u prirodi, počeo je razmišljati o tome da i on krene u gradnju.
– Postavio sam si cilj: da sam, svojim rukama, koristeći jednostavne, tradicionalne alate i metode, izgradim kuću od materijala koje mi pruža švedska šuma.
Njegovi djed i baka s majčine strane žive u županiji Västmanland, općini Sala smještenoj kraj jezera Mälaren, trećeg najvećeg jezera u Švedskoj, gdje posjeduju oko 40 hektara zemljišta, od kojih je 35 hektara šuma. U dogovoru s djedom i bakom, Erik se preselio kod njih na selo i, opremljen samo ruksakom u koji je spakirao alat, krenuo graditi „off-the-grid” brvnaru na teško dostupnom brežuljku usred šume.
– Naši preci gradili su koristeći prirodne materijale koji su im bili dostupni na licu mjesta, i uz pomoć jednostavnih alata. Po uzoru na njih, i ja koristim samo sjekire, pile i ostale ručne alate za rušenje stabala, pripremu trupaca, te njihovu obradu na gradilištu. Kad su 1950. prve motorne pile došle u Švedsku, bile su prevelike i preteške da bi bile praktične. Tako u pravilu koristim samo tehnologiju koja je postojala do 50-ih godina, što znači ruke i ručne alate. Koristio sam pomoć samo starog traktora, Fergusona TE20 “Grålle” iz 1946. Nisam htio posjeći svako najbliže stablo oko mjesta na kojem gradim, pa sam koristeći taj traktor mogao dovući stabla koja sam porušio na većoj udaljenosti, od oko 150 metara. Volio bih da sam mogao koristiti konja, ali njega nemam… bar ne još, tako da ovime na neki način odajem priznanje tim traktorima koji su se 50-ih široko koristili za transport trupaca. – kaže Erik.
I tako mladić od 19 godina ovaj težak i vremenski zahtjevan posao gradnje kuće usred šume ustrajno obavlja uglavnom vlastitim rukama.
– U početku sam samo radio i radio, po 10 sati svaki dan, no nakon takvog tempa poprilično su me boljela leđa pa sam počeo pažljivije slušati svoje tijelo i uzimati si dan odmora za oporavak u sauni i istezanje. Tu i tamo odem u šetnju, kampiranje ili skijanje u prirodi. Dobio sam 10 kila radeći na ovom projektu, što zvuči ludo ali je istina. – kaže Erik.
Zanimljivo je da prije toga nije imao nikakvo iskustvo u gradnji, niti ikakvo iskustvo u snimanju.
– Dio života proveo sam odrastajući na selu pa znam s alatom, ali sve što radim sâm sam naučio. Rad s tradicionalnim alatima i načinima obrade drva naučio sam od svojeg djeda i mentora Åke Nilssona. On je doista pravi mentor. Njegova najdraža uzrečica je: „Sâm možeš napraviti sve, ali u zajedništvu možeš puno više.” Tako da, iako je ovo moj projekt, uz sebe imam tim ljudi koji mi pomažu. Djed mi je učitelj i mentor koji me savjetuje u rješavanju problema kad na njih naletim. On je i kuhar koji mi pripremi ručak. Doručak radim sam, često iskoristim ono što mi je pri ruci – gljive koje uberem u šumi, ili šumsko voće poput ribizla, borovnica, malina. Baka, Margarete Nilsson, moja je glavna mentalna potpora. S njom razgovaram o tome kako se osjećam, kako mi ide i ona me hrabri, potiče i daje mi drugačije poglede na situacije. Naravno, tu su i moji roditelji, Henrik i Sara Grankvist, koji bezrezervno vjeruju u mene. A tu je i moja kujica Alice koja nadzire i odobrava radove! – kaže Erik.
Iako se sigurno ponosi svojim projektom, Erik nema običaj govoriti puno o sebi i poslu koji radi. No osim što se upustio u gradnju s kojom prethodno nije imao iskustva, isto je učinio s paralelnim snimanjem i uređivanjem filma o tome što radi.
– Počeo sam sječi stabla i snimati to što radim telefonom, učeći putem. Moj je projekt od učenja postao posao s punim radnim vremenom nakon što sam maturirao, u ljeto 2019, i od tada do danas snimio sam svaku fazu gradnje te montirao dvosatni video koji dokumentira cijelo to moje putovanje. Želio sam omogućiti i drugima da nešto nauče iz mog iskustva, baš kao što i ja stalno učim iz tuđih iskustava. Prije toga nisam imao nikakvog znanja o svemu tome što radim, samo viziju onoga što bih želio ostvariti i snagu volje da učim i stalno poboljšavam sve što mogu. Zato dijelim te filmove na svojem YouTube kanalu, uz poneku fotografiju ili insert na Instagramu. Uživam pročitati dobre savjete u komentarima ljudi koji me prate, a ujedno je to i način da zaradim novac koji mi treba za nabavku alata. Nešto novca dođe od YouTubea, a nešto s Patreona na kojemu moj rad može podržati svatko komu se svidi. – kaže Erik.
Nije ni čudo da je Erik postao prava viralna senzacija na društvenim medijima. Iako nije prva osoba koja se upustila u ovakav posao i objavila ga na YouTubeu, iz filma i komentara njegovih pratitelja lako je zaključiti što ga čini posebnim.
Prije svega, radi se o iznimno mladom čovjeku koji ima viziju, odgovornost, disciplinu i dosljednost kakvi se danas vrlo rijetko viđaju. „Mladi tvojih godina igraju Minecraft, a ti gradiš u stvarnosti!” – komentira jedan od njegovih pratitelja. Za one koji se s Minecraftom još nisu susreli, riječ je o jednoj od najpopularnijih igara na svijetu. Često se opisuje kao “online Lego” koji uključuje izgradnju blokova i stvaranje struktura u različitim okolišima. Minecraft svijet podijeljen je na 40 bioma, od pustinja i savana, preko džungla i šuma breza do sniježnih polja i ledenih ravnica. Igra uključuje skupljanje, izrađivanje alata, izgradnju i borbu, a popularnom je čini mogućnost stvaranja bilo čega. „Da,” – uz smijeh odgovara Erik – „ovo je Mincraft u stvarnom životu.”
Mnogi pratitelji komentiraju kako ih fascinira način na koji Erik radi: polako, metodički, bez preskakanja koraka ili pribjegavanja rješenjima na brzinu. Alate koristi stručno i u rukovanju njima nema ishitrenih pokreta već samo odmjerena preciznost. Ništa ne radi na silu, već svoju viziju ostvaruje strpljivim, pažljivim, metodičkim planiranjem svih koraka.
Druge veseli ono što radi u pauzama, načini na koje se zabavlja i demonstrira svoje vještine, primjerice bacajući sjekiru kao tomahawk, besprijekornim pokretima koji u usporenoj snimci otkrivaju svu njegovu spretnost. Način na koji ponekad živi kao indijanac, spavajući pod vedrim noćnim nebom, na prostirci od dabrovih koža koju je sam napravio, ložeći vatru iskrilom poput Beara Gryllsa.
Treći hvale njegov način snimanja i uređivanja filma, od korištenja usporenih i ubrzanih snimki, snimaka iz zraka, snimaka iz njegove perspektive, sve do činjenice da – kako je jedan komentator duhovito primijetio – „ne melje beskrajno kroz film, kao što bi to radili Amerikanci, niti stavlja neku nepodnošljivu glazbu kao pozadinu”. Riječima drugog komentatora: „Zukovi prekrasne prirode u švedskoj šumi u kojoj se nalaziš i zvukovi tvojeg rada tako su skladni da često pustim film u pozadini dok nešto radim, jer me jednostavno smiruje. Čisti Zen, čovječe!”
Četvrti se iskreno interesiraju za alate i tehnike koje koristi kod gradnje, nudeći savjete i hvaleći načine na koje rješava probleme, poput podizanje teških trupaca na visinu veću od 2 metra. Obzirom da radi težak fizički posao, sam u šumi u kojoj su klimatski uvjeti vrlo promjeljivi, interesiraju se i za njegovo zdravlje: „Erik, nadam se da si dobro! Čini se da su ti leđa ojačala. Baviš li se i nekim sportom koji bi ti jačao mišiće kralježnice? Usput, radiš odličan posao!” Na što Erik odgovara: „Puno sam plivao i igrao košarku, ali sad imam druge interese :)”
Tu i tamo nađe se netko tko komentira kako je grozno to što je posjekao stabla, jer stabla nam daju kisik… U početku je stpljivo odgovarao na te komentare: „Ovdje gdje gradim ionako je trebalo prorijediti šumu, pa sam iskoristio stabla koja bi se trebala srušiti. Ali u svakom slučaju vodio sam računa da ne posječem sva stabla uokolo, a stalno sadim i nova.” To je evidentno svakome tko je pogledao film, jer se u njemu vidi kako Erik sadi na stotine stabala, puno više od onih koje je posjekao. No ubrzo je i sam shvatio da će uvijek biti komentara ljudi koje ne zanima nešto naučiti ili konstruktivno podijeliti, već samo kritizirati i objavljivati svijetu vlastite „vrline”, pa se prestao na takve komentare obazirati.
Sve u svemu, zgodan mladić koji svojom nenametljivom pojavom, oslanjajući se na vlastito znanje, vještinu i snagu podiže kuću usred švedske divljine nehotice je privukao brojne obožavatelje i obožavateljice diljem svijeta. Neke mu djevojke nude brak, riječima: „O Bože, tako se želim udati za tebe i živjeti s tobom u toj kući!”, pojedini muškarci pišu mu bromance pjesmice, a neki jednostavno komentiraju koliko ih njegov rad u ovo pandemijsko vrijeme nadahnjuje:
„U svojim dvadesetima radio sam kao stolar. Gledati tebe kako radiš meni je edukativno, zabavno i umirujuće, sve u isto vrijeme. Razina tvoje vještine, radne etike i posvećenosti je impresivna.”
„Svijetu treba više ljudi poput tebe, koji posjeduju strpljenje i odlučnost! Ljudi koji uče i provode u djelo!”
„Nevjerojatan si. Moj je san već dugo da napravim nešto slično, i stvarno si me inspirirao. Hvala ti!”
Kao što sam rekao na početku, film nas može potaknuti da promišljamo o puno toga – on je priča o odrastanju dječaka u muškarca, o odnosu čovjeka i prirode, o mentorstvu, o odgoju, o životu i radu… U ovo doba zdravstvene, ekonomske, ekološke i duhovne krize potiče nas i da se zapitamo: što je to što mi želimo učiniti u svojem životu i od svojeg života? Svijet sigurno više neće biti onakav kakav je bio prije pandemije, kao što nije bio ni nakon svih prijašnjih svjetskih promjena – bilo epidemija, ratova, ili tehnoloških revolucija. Sada je neko novo vrijeme, a kad pandemija okonča bit će opet neko novo. Sve se neprestano mijenja, no mi se usred toga ne moramo mijenjati prisilno – opirući se toj nezaustavljivoj bujici na svakom zavoju, nošeni ovuda-onuda kako okolnosti diktiraju. Svakoga dana imamo izbor biti dio promjene, i biti promjena.
Kakav će svijet biti za nas ovisi o nama. Možemo se bez prestanka sekirati i nervirati, brinuti i očajavati, gubiti san, ljutiti se i svađati, no to neće zaustaviti promjene i vratiti sve “na staro”. Kako je davno rekao Heraklit: “Nikada ne možeš dvaput ugaziti u istu rijeku.” Niti je to ista rijeka, niti smo mi ista osoba. A Erik nam najbolje pokazuje kako, gacajući kroz rijeku koja nam presjeca put, možemo sebe oblikovati u osobu kakvom želimo biti.
Ivan Miljan, 9.2.2021.