Cijepljenje kao čin altruizma

Tužno je što je imunizacija protiv SARS-CoV-2 virusa postala još jedna tema koja stvara velike podjele u društvu, u obiteljima, među prijateljima. Čini se kao da smo na putu da nam sve postane ideološko pitanje. Mislim da cjepiva kao zdravstvena tehnologija, alat, to ne bi trebala biti, ali eto – jesu.

Proteklih sam mjeseci s različitim ljudima razgovarao na ovu temu – iz kruga rodbine, prijatelja, klijenata, pa sve do frizera i vozača taksija. Poželio sam podijeliti ovim putem svojevrsnu kratku kompilaciju tih razgovora i misli, u nadi da će možda doprinijeti ljudskim promišljanjima o tome. Ne iz pozicije bilo kakvog stručnjaka, niti uvjeravanja bilo koga u bilo što, nego iz pozicije običnog čovjeka koji čin cijepljenja promatra iz perspektive altruizma.

Evo, kroz svega tri pitanja i odgovora:

Q: Cijepljenje ili ne vruća je društvena tema, kakav je tvoj pogled na to?

Imam razumijevanja za to što se događa, ne mislim da je neka posebna vrlina biti cijepljen ili biti necijepljen. Ni jedno ni drugo čovjeka ne čini „pametnim” ili „glupim”, „vizionarom” ili „ovcom”, „dobrim” ili „zlim”. Od osobe do osobe splet motiva koji su doveli do toga da se pojedinac odluči za jedno ili drugo je različit i nema veze s kvocijentom inteligencije niti sa socioekonomskim statusom. Čini nam se da postoji dobra korelacija između razine povjerenja u institucije i autoritete u društvu s jedne strane, te procijepljenošću tog društva s druge. Ali ne znam za neka društvena istraživanja koja bi tu pretpostavku potvrdila ili opovrgnula.

Q: Ok, ali kako si baš ti donio odluku o tome?

U početku sam pokušavao shvatiti što je to s čime se zapravo nosimo, kakav je to virus, kako funkcioniraju epidemije, mjere zaštite populacije, cjepiva, protokoli liječenja… No, vrlo brzo shvatio sam da od toga nema koristi. Moji intelektualni kapaciteti su daleko, daleko ispod mogućnosti da na brzinu preko interneta naučim medicinu i specijaliziram virologiju i epidemiologiju. A čak i kad bih to nekim čudom uspio, opet ne bih imao iskustvo i informacije svih znanstvenika koji desetljećima rade na istraživanju, razvoju i testiranju cjepiva.

Ja sam tek nebitan mali čovjek koji je, kao i svi u ovoj situaciji, morao donijeti svoju odluku. Shvatio sam da lažem sebe ako mislim da je to odluka za ili protiv cjepiva i da tu odluku mogu donijeti na temelju „informiranja”. Kako mogu donijeti informiranu odluku o nečemu o čemu sam beskrajno nekompetentan? Krenem li istraživati da li je cjepivo učinkovito, skupljati ću djeliće ovakvih i onakvih informacija koje ću onda morati sam povezati i interpretirati. Pročitat ću neke stručne izraze, nakon nekoliko čitanja ti će se izrazi ponavljati pa će mi već biti poznati i, nema dugo, osjećat ću samopouzdanje jer već nešto znam. A zapravo ne znam ništa. Na tom putu će me lako prevariti moj vlastiti um i osobnost, jer ako sam nepovjerljiv posvetit ću se malo više tekstovima koji su skeptični, koji su kritični, i ubrzo će algoritmi odraditi svoje i strpati me u eho komoru, balon, u kojem mi se kurira onaj sadržaj koji odgovara načinu na koji su me pretraživači ili društvene mreže i mediji profilirali. Nahranit ću se skepticizmom, dobiti potvrdu za svoje inicijalno nepovjerenje i usvojiti stav koji mi je serviran kao odgovor koji sam nesvjesno i sam tražio. Nakon toga, sve što ću raditi je traženje potvrde za taj stav koji sam već – manje ili više svjesno – zauzeo. Ako sam na društvenim mrežama, taj ću svoj stav dijeliti pod krinkom uvjeravanja drugih, a zapravo ću kroz lajkove tražiti potvrdu da sam u pravu. Naravno, svoj se svome raduje pa ću takvu potvrdu većinom i dobiti.

Dakle, moj zaključak je da je izbor u ovom kontekstu zapravo iluzoran, jer biram između vlastitih više ili manje nesvjesnih crta osobnosti i svjetonazorskih pristranosti i onoga što im je suprotnost. U tom izboru uvijek će pobijediti ono s čime se poistovjećujem, a ne ono što mi je strano.

Pitanje ovog izbora je, za mene, pitanje hoću li odabrati povjerenje u globalnu mrežu stručnjaka, znanstvenika i institucija koji se bave ovim složenim problemom, ili ću odabrati da im ne vjerujem. U „normalnim” okolnostima to nije crno-bijeli izbor. Svatko od nas je negdje na tom spektru povjerenja prema institucijama i autoritetima. Netko je više prema strani povjerenja, netko više prema strani nepovjerenja, a netko je oko sredine. No, u ovim okolnostima prisiljeni smo taj spektar reducirati na binarni izbor: za ili protiv. Ogromna kompleksnost svedena je na dvije kućice, i onda dva društvena tabora, i onda još i političke opcije koje u tome vide priliku za sebe, kao i kod pitanja npr. pobačaja. Zato kažem da je cjepivo postalo ideološko pitanje.

Ja ne mislim da su farmaceutske kuće koje prodaju svoja cjepiva altruističke institucije koje to rade samo zbog zdravlja čovječanstva. To su tvrtke koje trče za prihodom i profitom koliko i bilo koja druga tvrtka. Ali, jednako tako, ne mislim da su sve te tvrtke patološke organizacije, apsolutno beskrupulozne u provedbi dijaboličkog plana trovanja ili čipiranja čovječanstva. I jedno i drugo su po meni nerealno ekstremna gledišta. Postoji sustav regulative i niz različitih načina provjera koji obuzdavaju njihovu pohlepu, brzopletost ili šlamperaj i tjeraju ih da proizvod koji plasiraju bude razumno siguran i učinkovit. Isto tako, postoji i sustav lobiranja i niz načina utjecanja da se te tvrtke izbore da baš njihov proizvod bude najprodavaniji. Sve je to u igri, a ne samo jedna strana spektra.

Na kraju, kad podvučem crtu, moj stav je da možemo i trebamo imati povjerenja u različite zdravstvene institucije koje diljem planeta preporučuju istu stvar. Da li je moguće da su u krivu? Naravno da je moguće. Da li stalno mijenjaju preporuke? Naravno da mijenjaju. Da li se i među sobom neki od tih pojedinaca svađaju po pitanju epidemioloških mjera? Naravno da se svađaju. Sve su te institucije u konačnici sastavljene od ljudi, i svi ti ljudi, sa svim svojim titulama, imaju ego. Uvijek ima nešto što i oni ne znaju, ako imaju priliku da se polakome za slavom i/ili novcem teško će odoljeti, ako mogu biti „veća faca” od kolege svađat će se… Pogrešivi su, ljudi su. Ali ako odaberem ne vjerovati njima, koji o toj temi zaista nešto znaju, kome onda biram vjerovati? Koga onda postavljam kao veći autoritet, većeg stručnjaka, informiraniju osobu zdravijeg razuma i jasnijeg viđenja stvari od tih milijuna stručnjaka, liječnika, istraživača? Sebe? To je, za mene, najgora opcija.

Bez obzira kažem li: „ne vjerujem da se treba cijepiti”, ili „ne znam treba li se ili ne treba cijepiti” i u konačnici se ne cijepim, napravit ću svoj odabir – izabrat ću slušati sebe. To možda zvuči romantično uzvišeno: „Ja slušam sebe, svoj unutarnji glas. Slušam što mi moja unutarnja mudrost govori. Slušam svoju intuiciju, svoje više Ja,” ili, još gore: „Ne trebam biti stručnjak, pa to je pitanje zdravog razuma,” ali u pozadini tog stava je činjenica da slušam svoje odabrane izvore i svoje interpretacije, zbog svojih stavova, pogleda, strahova i nepovjerenja. Odabrao sam staviti sebe, svoj dragocjeni „ja” u centar svojeg svijeta, a to nije ništa drugo nego definicija egocentričnosti. Taj moj egoizam – suprotnost altruizmu – može biti vrlo suptilan, profinjen, namirisan i odjeven za izlazak u grad, ali u konačnici bi si morao priznati da je to samo egoizam. Ako ne „mislim na druge”, uključujući i druge koji su stručniji od mene, druge koji su iskusniji od mene, druge koji vide i znaju o ovoj temi više od mene – na koga onda mislim? Mislim na sebe. Sam sa sobom onda ovako rezoniram: „Ivane, milijuni onih koji se zapravo ovime bave su u zabludi. Oni ne znaju, nisu stručni, ili su čak i podli i zlonamjerni.” A to ne mogu, jer pretužan je to svijet ako u njega vjerujem. Na to se svodi moj odabir – ja vjerujem da svijet nije tako ružno mjesto, u kojem svatko vreba da me otruje, prati, otme mi neke novce u zamjenu za šećernu vodicu i u kojem sam ja vrhovni autoritet i najlukaviji od svih tih igrača. To nije svijet u kojem ja živim, i volio bih da nitko u takvom svijetu ne živi.

Q: Želiš li, onda reći, da je svatko tko se ne želi cijepiti egocentrik koji vidi svijet kao urotu protiv sebe?

Ne, nipošto. Kao što sam rekao, mislim da se motivi razlikuju od osobe do osobe i ne možemo generalizirati. A svakako ne bih želio da se stekne dojam da ja nekako mislim da je moj odabir ili način razmišljanja „vrliji” od alternativa. Nije. Tko zna što sve ja ne vidim i što sve ne znam?

Ovo što sam iznio samo je moj način razmišljanja o toj temi, način kako si ja objašnjavam svoju odluku. Ne krivim nikoga tko stvari vidi drugačije, svatko ima svoje razloge i objašnjenja, ali se pitam: kuda nas vodi to rastuće nepovjerenje u sve i svašta, ako ne u cinizam i egoizam?

Medicinska struka koja nam savjetuje da se cijepimo skup je ljudi koji su geografski, kulturno, jezično, politički, tehnološki, specijalistički i pravno disperzirani, pa opet imaju zajednički stav. To nije zdravstveni sustav u mojoj maloj zemlji, koji može biti korumpiran. Jesu li svi ti ljudi diljem planete tako uspješno korumpirani da pričaju istu pogrešnu priču? Ako mislim da je tako, pa zašto bih onda ikome na planeti vjerovao?

Ne vjerujem li milijunima stručnjaka i institucijama oko ove teme, zašto bih vjerovao onima koji proizvode hranu koju jedem? Odjeću koju nosim? Auto koji vozim? Mostove koje prelazim? Mobitel koji koristim? Zašto mislim da znam više od medicinskih znanstvenika, a ne više od građevinskih inženjera? Zašto je cjepivo beskoristan ili štetan proizvod na kojem se „zgrću gadne pare”, a armatura nije zavjera arhitekata, statičara, rudarskih i građevinskih kompanija – koji nekako po definiciji čine kadar za regrutaciju masona, „slobodnih zidara”? Zašto bih vjerovao da treba cijepiti zidove sa željezom? Zbog potresa? Pa građevine su prirodno otporne na potrese, samo neke su ikada pogođene potresom, a i od tih nekoliko većina na kraju bude ok. Nije li logično da je armatura zavjera masona?

Malo me rastužuje što nam je društvo u ovoj mjeri podložno takvim distopijskim pogledima, i spremno ih dijeliti s obitelji, prijateljima, poznanicima i širokim svijetom putem društvenih mreža. Tako uspješno truju i druge. Ne namjerno, ali to je konačni učinak. Svaki „Facebook ratnik“ sa Google doktoratom iz statistike, epidemiologije, virologije, geopolitike itd. ne radi ništa drugo nego besplatni novinarski posao za globalnog izdavača najgoreg od najgorih tabloida zvanog Facebook. No to je već neka sasvim druga tema…

Ivan Miljan, 7.1.2022.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s