Dr.sc. Jon Kabat-Zinn profesor je emeritus na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Massachussettsu. On je „otac“ moderne prakse pomnosti i programa Pomnost za smanjenje stresa (Mindfulness Based Stress Reduction, MBSR), te jedan od vodećih autoriteta u istraživanju načina na koje nam pomniji i svjesniji pristup životu može pomoći da (p)ostanemo mirniji i radosniji te bolji u nošenju sa životnim izazovima.
“To je radikalna ideja… da ste zapravo u redu baš takvi kakvi jeste“
Jon Kabat-Zinn
U nastavku vam donosimo prilagođeni prijepis govora koji je dr. Kabat-Zinn u ovom kratkom filmu održao na temu pomnosti kao puta do unutarnjeg mira:
Meditacija pomnosti je avantura u umijeću svjesnog življenja. To je napredan trening, mogli bismo ga tako opisati, kojeg možemo pokloniti sebi i kojeg dijelimo s drugima koji vježbaju umijeće svjesnog življenja.
Ne postoji jedan pravi način na koji moramo vježbati svjesno življenje. Ne moramo kopirati nekog popularnog gurua i slijediti što god on ili ona misli da je pravi put. Ne, odgovornost je na nama da otkrijemo koji je za nas pravi put, eksperimentirajući poput znanstvenika u laboratoriju – u laboratoriju našeg vlastitog života. I što se god u tom laboratoriju pojavi, postaje predmetom istraživanja. Što god se pojavi, to na neki način postaje kurikulum.
Težak je to kurikulum za probaviti, jer vrlo lako ćete pomisliti: “Odlično bih meditirao, samo da su stvari drugačije. U stvari, živio bih puno bolje, samo da su stvari drugačije…” S tim “samo da je” lako vam može proći cijeli život i to vam neće biti od nikakve koristi. Pomoći će nam da naučimo prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. To je lako reći, ali vjerojatno nam je to najteži posao na svijetu. No, kad bismo ga uistinu sproveli u praksu, nižući takve trenutke prihvaćanja, tad bi nam se desila transformacija. Tada nailazimo na sreću i blagostanje.
Dakle, dio tog kurikuluma, koji je specifičan za svakog od vas, traži vaš rad. To su „mišići na kojima trebate raditi“. Ne možete povećati mišićnu masu bez određene vrste otpora, zar ne? Koliko vas ide u teretanu vježbati? … Jedna osoba. Pa, bravo za tebe! U redu, ova jedna osoba dobro zna da vam je potrebna određena vrsta otpora za stvarni rast mišića. A to uključuje određenu količinu discipline, kao što uključuje i odbojan dio, onaj kad osjetite napor. Sadrži jedan element nelagode koja ide do određenog stupnja i koja je povezana s razvojem. Unatoč tome, mi koristimo utege kako bismo vježbali.
Na sličan način, možemo iskoristiti sve što se pojavi u našem životu, bez obzira na okolnosti. Mi ustvari razvijamo „mišiće“ pomnosti i srdačnosti kako bismo mogli osloboditi svoj puni potencijal i dopustiti mu da nas oblikuje na načine koji produbljuju našu mudrost i naše suosjećanje. Moja definicija pomnosti, „mindfulnessa,“ je: svjesnost koja se javlja kad namjerno obraćamo pažnju na sadašnji trenutak, bez prosuđivanja.
Možete li osvijestiti svoje disanje? Osjećate li kako dišete? Opustite se u toj svjesnosti. Na neki način, kad se opustimo u svjesnosti sadašnjeg trenutka, vrijeme više ne postoji. Postoji samo sada – provjerite svoj sat i vidjet ćete: opet je sada. Postoji samo ovaj trenutak, ovaj dah. Ovo sjedenje ovdje. Ovo bivanje čovjekom.
Provjerite sada možete li proširiti svoje polje svjesnosti, tako da uključuje osjećaj tijela kao cjeline. Svjesnost tijela koje ovdje sjedi i diše. I sluša. Osjeća stopala na podu i točke pritiska na bedrima i stražnjici. I kralježnicu koja je uspravna u vašoj stolici ili dodiruje njen naslon.
Ne bavimo se sada predmetima koje promatramo, već samim promatranjem i svjesnošću koja iz toga proizlazi. Volim se našaliti da ponekad ljudi iz bolničke administracije ili iz zdravstvenog osiguranja – jer zdravstveno osiguranje plaća MBSR terapije – prođu pored prozora gdje meditira skupina pacijenata u programu smanjenja stresa kroz pomnost, i znaju pitati: “Što to oni rade?” „Oh, pa to vam je mindfulness klinika,“ a oni će na to: „Ali ne rade ništa.“ „Tako je, i to ponekad traje i do četrdesetpet minuta u komadu.“ A onda je sljedeće pitanje: „I mi to plaćamo?“ Odgovor je: „Da! Ispada da je to što gledate, svi ti ljudi koji izgledaju kao da ne rade ništa, skupina koja se zapravo bavi najtežom stvari na svijetu za nas ljude, a to je buđenje, biti prisutan.“
Biti prisutan, nizati nekoliko trenutaka stvarne prisutnosti, bez agende, bez nastojanja da stignete negdje drugdje, to su radikalne stvari. Ne pokušavamo nikamo stići, do nekog sjajnog stanja ili osjećaja. Ne postoji nešto poput blaženog stanja pomnosti u kojem sve teče kroz vas… koje bismo trebali ostvariti. Ne, mi samo ostajemo s našim iskustvom koje se odvija iz trenutka u trenutak.
Ispostavilo se da se u tome nalazi iscjeljenje, transformacija, u tome se nalazi uvid, samospoznaja, tu leži mudrost – upravo ovdje i sada. I ne moramo se hvatati ni za što od toga, jer je sve već na neki način naše, ali moramo se, u nekom smislu, maknuti sami sebi s puta. Uh, što volimo sami sebi stajati na putu. Koliko se samo izluđujemo svojim misaonim procesima, razmišljanjem. To je poput ogromne prepreke jednostavnom postojanju.
Tijekom svih ovih godina, počeo sam pomnost doživljavati manje kao disciplinu i više kao radikalan čin ljubavi koji zaustavlja to ludilo u glavi, uštimavanjem instrumenta uma na početku dana – ili kad god uspijete odvojiti vrijeme za tako čudnu stvar kao što je postojanje, a ne djelovanje. Tko uopće ima vremena za bivanje? Naši popisi obaveza su beskonačni, nisu li? Upravo zato je to radikalan čin razumnosti, ljubavi i suosjećanja prema sebi. Uzmite si trideset sekundi u danu, ili pet ako samo toliko imate, ali odmah uđite u promatranje komentatora u vama, koji je uvijek prisutan, sviđalo se to nama ili ne.
Na TV-u uvijek možete stišati zvuk kad gledate utakmicu. Bez silnog brbljanja u pozadini možete puno jasnije vidjeti igru. To je ista stvar. Zaista možete „stišati zvuk“ u glavi. Način na koji to radite je da promatrate vlastite misli. One dolaze i odlaze, mijenjaju se poput vremenskih uvjeta na nebu. To promatranje postaje pravi čin suosjećanja prema sebi, čin ljubavi.
Svi veliki orkestri, poput Londonske filharmonije, u kojima najveći glazbenici na svijetu sviraju najbolju glazbu, na najboljim instrumentima na svijetu, kad uđu u koncertnu dvoranu, što prvo rade? Provedu oko sat vremena uštimavajući instrumente, pojedinačno i jedni u odnosu na druge. Pomnost, meditacija, je upravo to, svojevrsno „uštimavanje“ našeg instrumenta za učenje, razvoj, iscjeljenje i transformaciju. Kako se to radi? Ne tako da pokušavamo doći do nečega, iskusiti neka posebna stanja, već tako što prepoznajemo kako se sve odvija iz trenutka u trenutak. Ništa više ili posebnije od toga. I nikad neće biti ništa posebnije. Ako mislite da će vas još deset godina meditacije poboljšati, neće. Nema poboljšanja u ovome; već ste savršeni.
Kad ste zadnji put zahvalili svojoj jetri za ono što radi upravo sada? A tek svom srcu, ili nogama koje su vas dovele ovamo ako možete hodati? To su čudesne stvari, a uzimamo ih zdravo za gotovo. Sve dok se jednog dana nešto ne pokvari. Tada razmišljamo o sebi kao o autu kojeg moramo odvesti mehaničaru na popravak. No, što je sa svakodnevnom brigom o sebi? Što je s time da uopće spoznamo što mi to jesmo, što je naše biće u cijelosti?
Znate li o čemu govorim? Ima li vam to smisla? To je ono što, u suštini, taj “mišić” zapravo jest. Nije poanta da postanete bolji, već da spoznate da bolji ne možete biti. U svojoj suštini, vi već jeste savršeni. Ali čim to kažemo ili pomislimo, odmah onaj mali odvjetnik u vašoj glavi, kao nekakav advokat kaže: “Ma ne zna on tko sam ja…, znam ja dobro što sve kod mene ne valja. Ja sam užasna osoba, jer sam ovakva i onakva…” No, kategorija savršenstva o kojem ja govorim je: toliko ste savršeni, da ste savršeni i sa svim svojim nesavršenostima. Eto vam ga sad!
I pritom se ne šalim. Mislim da je ovo radikalna ideja – da ste dobri upravo takvi kakvi jeste. I ako vam nešto pričinjava bol, bilo emocionalnu ili tjelesnu ili kakvu drugu, ili ako se nosite s nekom vrstom bolesti, to je sve dio kurikuluma sadašnjeg trenutka.
Da, možemo imati osjećaj da smo žrtva i možemo činiti sve što ima smisla kako bismo dobili pomoć, izliječili se, itd., ali unatoč svemu, postoji puno stvari s kojima ćemo jednostavno morati naučiti živjeti. To nam često i liječnici kažu kad od njih zatražimo pomoć – “nešto će vam uvijek biti”. I medicina i psihijatrija imaju svoje granice, ali ne postoji udžbenik o granicama ljudskog bića.
Znanstveno smo utvrdili da kad meditiramo, ili trčimo, ili pazimo na prehranu, ili uistinu uvažavamo naše odnose i potencijal za intimnost s drugima u dubokim vezama punim suosjećanja, da sve to mijenja naš mozak. Ne samo njegove aktivnosti, nego i samu strukturu mozga. Dakle mozak i cijeli živčani sustav reagiraju na to kako biramo živjeti.
I ne samo to; ispostavilo se da postoji potpuno novo područje u znanosti zvano epigenetika. Prije smo smatrali da nas naši geni određuju – kao što arhitektonski nacrt određuje kako se gradi kuća. Danas se pokazuje da to nije baš tako, već da se vaši geni (nacrti) nekad čitaju, a nekad ne. Vaš DNK i vaši kromosomi biti će ili neće biti iščitavani ovisno o tome kako se ponašamo i što biramo raditi. Što nam to zapravo govori? Znanost nam govori da imamo svaki razlog da sami sebe počnemo shvaćati malo ozbiljnije, umjesto da mislimo “oh, ma takva je moja sudbina….”
Već po pitanju vlastitog zdravlja i dobrobiti možemo preuzeti kontrolu nad našim životima, početi malo drugačije obraćati pažnju na svoj život i naučiti navigirati njegovim usponima i padovima. Ne možemo izbjeći stres, možemo samo naučiti kako se mudrije odnositi prema njemu. I ne moramo ići u lov na stres da bismo se obračunali s njime. Sve što trebamo jest sjesti na miru i promatrati vlastiti um. Samo to otvorit će vam uvid u više nego dovoljno stresa koji je već tu.
Razumijete li sad na što mislim kad kažem da je naš um savršeni laboratorij. Ustanete ujutro, operete zube, učinite sve što trebate, te potom sjednete sa svojim vlastitim umom, glavom i srcem i tijelom. I onda… koliko će trebati proći vremena prije nego što vam se pojavi prva misao? Na primjer, o poslu? O Bože, i već se nađete kako razmišljate o svom kalendaru za taj dan i o sastancima.
Volim ljudima davati domaću zadaću na MBSR programu; kad ste pod tušem, provjerite jeste li uistinu tamo. Jer ako se spremate za posao i tuširate se, vjerojatno ste pod tušem sa svojim jutarnjim sastankom. I vjerojatno su svi sa sastanka pod tušem s vama. Ono čega niste svjesni jest osjećaj vode na vašoj koži i činjenice da niste na poslu, već ste još uvijek ovdje, pod tušem, sami ste i svoji i dobro ste.
I prije tuša se može dogoditi ista stvar. Zazvoni alarm. Budi li se netko od vas s alarmom? Itko? Vidim, većina vas. U redu, alarm se pali ujutro. I vi ste u stanju tjeskobe prije no što vaša stopala dotaknu pod. “O moj Bože, kasnim!” Ili što god, imate neku misao o velikom sastanku na kojem sve visi o koncu. I tako dalje…
Dakle, mi možemo sami sebe korigirati – na način da se svemu tome smijemo; da vidimo te pojave kao vremenske prilike i neprilike, kao meteorološke promjene u umu. I ne moramo ih shvaćati osobno.
Pacijentima koji nam dolaze u kliniku sa svim mogućim dijagnozama koje ne biste htjeli imati, kažemo: sve dok dišete, s vama je više toga u redu nego što nije, bez obzira na ono što nije u redu s vama. A oni to nikad prije nisu čuli. Nikada. Možete li razumjeti koliko je prekrasna ta spoznaja, da je sve što nosite u sebi razrješivo ako ste to voljni rješavati na pravi način.
Kad govorimo o aktivnostima za sreću, o radosti i tuzi, važno je poznavati cijeli taj krajolik. Netočno je da se moramo riješiti tuge kako bismo bili sretni. Moramo razumjeti tugu i načine na koje nas ona oblikuje. I sreću i tugu ili patnju, depresiju, strah, tjeskobu, bol… Svi su oni intimno povezani, i odnošenje našeg srca i uma prema njima čini svu razliku.
Pomnost može utjecati na to kakvi smo u odnosima. Štoviše, pomnost je za mene “odnosnost”. Pomnost je zapravo način na koji zadržavamo mudrost u odnosima između naše nutrine i vanjštine, između naših misli, emocija i iskustava, naše sreće i tuge, te sreće i tuge cijelog svijeta. Čim smo voljni biti prisutni na ovaj način, tada već postojimo kao element razuma, ljubavi, bistrine i mudrosti u ovom svijetu, a to je zarazno i doista utječe na to kakvi smo prema obitelji, na poslu, u svijetu, do čega nam je stalo, čemu posvećujemo vrijeme i čemu ćemo otvoriti svoja srca.
Znate li kratku pjesmu “Ljubav nakon ljubavi”? Neki da, neki ne. Dakle:
“Doći će vrijeme
kada ćeš, sa zanosnom,
pozdraviti sebe pred svojim
vlastitim vratima, u svom vlastitom ogledalu
i jedno drugom ćete se nasmiještiti u dobrodošlici,
i reći, dođi, sjedni. Jedi.
Opet ćeš zavoljeti stranca koji bijaše ti.
Daj vina. Daj kruha. Vrati svoje srce sebi,
tom strancu koji te volio
čitavog života, kojeg ignorirao si zbog drugih,
dok te on poznaje u dušu.
Skini ljubavna pisma s police,
fotografije, bilješke očajnika.
Oguli svoj odraz sa zrcala.
Sjedi. Blaguj u gozbi svog života.”
Dakle, sjedili ili ne, pomnost je blagovanje u gozbi vašeg života. U jedinom trenutku kojeg imamo.
Sažetak glavnih točaka govora
- Pomnost je obraćanje pažnje u sadašnjem trenutku, bez prosuđivanja
- Često sami sebe izluđujemo beskorisnim obrascima razmišljanja. Pomnost nam pomaže da vidimo kako su naše misli poput „promjenjivih vremenskih uvjeta“ i da ih pustimo
- Kad se usmjerimo na „biti“ umjesto na „raditi“, to nam pomaže da otkrijemo kako smo u redu takvi kakvi smo
- Pomnost ima duboko pozitivne učinke na naš mozak i zdravlje te utječe na to kakvi smo u obitelji, na poslu i u svijetu.
Kakva je vaša reakcija na Jonov govor?