Dr.sc. Ed Diener bio je profesor psihologije na Sveučilištu Illinois i jedan od vodećih svjetskih autoriteta u području subjektivne dobrobiti. Dvadeset i pet godina svojeg rada posvetio je proučavanju fenomena radosti kod ljudi. U intervjuu s dr. Michaelom Frischom na ovu temu, održanom u studenom 2010, Ed opisuje neke od ključnih otkrića znanstvenog istraživanja radosti i objašnjava tipična obilježja i ponašanja radosnih ljudi.
„Najradosniji ljudi uvijek imaju nekoga u svome životu do koga im je stalo ili kome je stalo do njih“
Ed Diener
U nastavku vam donosimo prilagođeni prijepis cijelog intervjua:
Dr. Michael Frisch (MF): Danas je s nama dr. Ed Diener, jedan od glavnih autoriteta po pitanju ljudske sreće. Doktore, htio bih razgovarati s vama o nekim elementima koji se čine važnima za njegovanje i očuvanje života punog sreće, smisla i radosti. Što nam o tome možete reći? Koji od tih elemenata smatrate da su krucijalni, na temelju vašeg istraživanja sreće diljem svijeta?
Dr. Ed Diener (ED): Znamo da su važni društveni odnosi, davanje drugima, mogućnost oslanjanja na druge ljude… To su neki od ključnih elemenata za sreću. Utvrdili smo da su oni uvijek prisutni kod najsretnijih ljudi. I ne postoje iznimke, nećete pronaći izuzetno sretne ljude koji nemaju nikoga u životu do koga im je stalo, i tko brine za njih.
MF: A što je s primarnim odnosima, partnerskim vezama ili brakom? Što nam možete reći u vezi s tim?
ED: Brak je mnogima važan kao tip odnosa u našem društvu kojeg smatramo dobrim odnosom, ali brak nam nije apsolutno neophodan. Možete imati bliske odnose s obitelji i prijateljima, bez da ste u braku, i biti vrlo sretni. Pogrešno je smatrati brak apsolutno neophodnim za sreću. S druge strane, brak je mnogima najvažniji društveni odnos u njihovom životu.
MF: Što je s djecom?
ED: Djeca, prema našem istraživanju, ne doprinose rastu ili padu sreće. Jedno s drugim, u prosjeku, zapravo nema nikakve veze – neki ljudi obožavaju djecu i to čini njihov život sretnijima, a nekima su ona teret. Djeca su skupa, traže puno vremena… i u tom kontekstu, ključ za razumijevanje vlastite sreće jest upitati se sljedeće: jesam li ja osoba koja će stvarno voljeti imati djecu, ili sam netko tko će imati djecu samo zato što se to očekuje? Ovo posljednje je pogrešan razlog za imati djecu.
Još jedan vrlo važan faktor za postizanje dugotrajne sreće je raditi posao koji volite. Neki ljudi skrbe o kućanstvu, neki su u mirovini. Prema tome, to ne mora nužno biti plaćeni posao, ali, kao i na poslu, važno je da se bavite aktivnostima koje volite. Volite li to što radite? Kao prodavač, volite razgovarati i uvjeravati druge ljude da je vaš proizvod dobar. Kao domaćica, volite kuhati, odgajati djecu, održavati kuću i tako dalje. Možda vas to iznenadi, ali neki ljudi vole čistiti kuću, dok drugi ljudi to mrze. Stoga morate odlučiti: ukoliko ćete puno radno vrijeme brinuti o kućanstvu i djeci, važno je da ste tip osobe koja bi to željela i kojoj ne smetaju izazovi koje taj posao nosi. Jedan od tih izazova može biti osjećaj izoliranosti, pa ćete se morati pobrinuti da imate i neki kontakt s odraslima, a ne samo s djecom, te mogućnost izlaska iz kuće.
Kad su u pitanju umirovljenici, izazov je pronaći nešto novo što ćete voljeti, sad kad više ne radite posao za plaću. Za neke će ljude to biti volonterski rad, za druge zanimanje ili hobi, ali važno je da ostanete angažirani i aktivni koliko god možete jer znamo da je aktivno provođenje slobodnog vremena još jedan ključ za sreću. Ljudi koji gledaju TV dvanaest sati dnevno neće baš biti sretni. Ljudi koji planinare i nastavljaju vježbati, izlaze s drugima, viđaju se s drugima, treniraju zajedno u većim grupama, imaju puno društvenih interakcija, imaju neke hobije, oni koji su aktivni… ti su ljudi sretni ljudi.
Bez obzira jeste li u mirovini, ili radite, ili ste domaćica, postoji način da budete sretni u svakoj od tih uloga. Naravno, važno je napomenuti da sreća ne znači život bez problema. Svi imamo probleme u životu. Kad bismo pogledali najbogatiju, najsretniju osobu koja je ikada živjela, vidjeli bismo da i ta osoba ima uspone i padove, loše stvari koje se događaju u životu. I ja imam loše situacije u svojem životu. Svi ih imamo. Osobe koje su nam bliske će umrijeti, imat ćemo nesuglasice s ljudima i tako dalje. Formula sreće je znati da nas ta razočaranja i problemi ne definiraju, i da možemo nastaviti ići naprijed, zadržavajući pozitivan stav, znajući da život i dalje može biti pun radosti i zabave unatoč svim problemima. To ne znači da trebamo ignorirati probleme. Ako su oni važni, onda se bavimo njima, ali nakon toga idemo dalje. To je vrlo važno za radostan život.
U smislu izvora sreće, osim drugih ljudi, tu je i bavljenje aktivnostima koje volite. Svi imamo neke vještine te smo stvoreni tako da volimo učiti nove stvari. Zašto se volimo igrati, zašto uživamo u sportu, igrama i slično? Zato što su izazovni, zabavni, tjeraju nas na korištenje naših mentalnih sposobnosti i tjelesnih vještina. Svi uživamo u učenju i korištenju vlastitih vještina. Ako je to dvoje dio našeg posla ili hobija, onda ćemo voljeti to što radimo. Istraživanja nam pokazuju da su ljudi koji vole učiti nove stvari, u svakoj zemlji i regiji svijeta, sretniji i da više uživaju u životu.
Ne govorimo o učenju novih stvari na način kao u školi, gdje učite računati ili učite nešto dosadno. Govorimo o učenju novih stvari o drugim ljudima, učenju o onome što je vama važno, učenju kroz putovanja po svijetu ili učenju o politikama koje utječu na vas. Ljudi koji neprestano uče i gledaju na svijet kao na zanimljivo mjesto, bit će sretniji.
MF: Što je sa životnim ciljevima? Je li ih važno imati?
ED: Važno je imati ciljeve u životu i, štoviše, imati takve životne ciljeve koji su veći od nas samih. Imati nešto do čega nam je stalo više nego do sebe. Mi više-manje imamo neke dugoročne ciljeve: „želim pokušati postati liječnica,“ ili „stvarno ću pokušati pronaći dobru suprugu i vjenčati se prije nego što napunim četrdeset“. Različiti smo ljudi i imamo svakakve ciljeve. Imati dugoročne ciljeve vjerojatno je dio ljudske prirode, ali ključno je imati ciljeve koji su veći od nas samih. Usmjerenost na sebe je autodestruktivna, što se najbolje vidi u krajnostima: cilj ti je biti sretan pa uzimaš drogu da bi bio sretniji, ili piješ puno alkohola da bi bio sretan. Moramo imati ciljeve koji su veći od nas, koji su važni za više od samo nas. Tu uloga naših vrijednosti postaje važna, kao i korištenje naših snaga. Sve ono u čemu smo dobri i za što imamo interes dio je toga. Želite imati vrijednosti za koje ćete se truditi, ali vrijednosti koje ujedno traže i da se služite svojim vještinama.
MF: Želite li reći da bi takve naše aktivnosti trebale biti korisne, od neke pomoći, drugim ljudima? Primjerice, vašem supružniku, ili cijeloj znanosti medicine, ili vašim pacijentima ukoliko ste liječnik?
ED: Tako je. Nije bitno što radite, važno je da postoji taj element pomaganja drugim ljudima, a ne samo sebi. Naravno da želimo zaraditi i biti u mogućnosti uzdržavati sebe i svoju obitelj, ali istovremeno, izuzetno je važno da li i kako doprinosimo svijetu. Prema tome, profesije, zvanja i zanimanja koja služe drugima mogu biti posebna i moćna stvar u kreiranju sreće.
MF: Govorili ste o učenju, pa me zanima što je s uključivanjem u kreativne aktivnosti? Jesu li one važne?
ED: U pravu ste, istraživanja pokazuju da su ljudi koji isprobavaju nove stvari kreativniji. Također, utvrdili smo da su sretni ljudi u prosjeku kreativniji. Spremni su riskirati. Ljudi koji su depresivni nisu toliko kreativni jer se povlače iz života. Pojedinci koji su na neki način u potrazi za novim načinima kako raditi stvari, ili pokušavaju osmisliti nove stvari, takvi kreativni pojedinci obično su sretni ljudi.
Još jedna stvar o kojoj još nismo razgovarali, Mike, jest okolina. Je li ona važna? Znamo da društveno okruženje i sam okoliš oko našeg doma utječe na nas. Ljudi koji imaju više zelenih površina oko sebe, biljki, okruženi su parkovima… oni su sretniji. S druge strane, ljudi koji žive u betonskoj džungli nisu jednako sretni.
Tu su i duga putovanja javnim prijevozom. Putujete li svaki dan sat vremena na posao i još sat vremena nazad, postoje dva razloga zašto vas to neće usrećiti. Prvo, takva su putovanja uglavnom vrlo stresna, a drugo, činjenica je da ta dva sata dnevno nećete provesti sa svojom obitelji i prijateljima ili radeći zabavne stvari. Kod ljudi koji dobiju povišicu i presele se u predgrađe gdje kupe veliku kuću, a zatim još dulje putuju natrag na posao, utvrdili smo da njihovo zadovoljstvo životom stagnira ili čak opada, unatoč povišici. Putovanje na posao i s posla sada ih odvraća od stvari u životu koje ih čine sretnima.
MF: Dr. Diener, koje je najsretnije mjesto na zemlji?
ED: Prvo, moram napomenuti da smo provodili istraživanja diljem cijele planete. Sveukupno smo proučavali 150 zemalja, što je 99% svijeta. Proučavali smo sirotinjske četvrti Calcutte. Proučavali smo Inuite blizu sjevernog pola. Proučavali smo pleme Masai u Africi. Proučavali smo Amiše, ljude koji žive jednostavnim životom. Dakle, proučavali smo ljude po cijelom svijetu i otkrili da su neka mjesta sretnija, a neka su manje sretna.
Počet ću s Danskom, koja je poznata kao jedna od sretnijih zemalja u svijetu. Ljudi se pitaju zašto bi Danska bila tako sretno mjesto kad je gore tako mračno, i tako dalje. U Danskoj smo otkrili nekoliko stvari. Prije svega, Danci vjeruju jedni drugima. Ako izgubim novčanik – ovo pitanje inače postavljamo u anketi – drugi ljudi kažu da će mi ga ponetko vratiti, a Danci kažu da će mi novčanik vratiti i potpuni neznanac, ne samo policija, ne samo susjed, već i stranac. Takva vrsta povjerenja može jako utjecati na našu sreću. Kad živite u takvom društvu stalo vam je do drugih i znate da je njima stalo do vas, da se imate na koga osloniti upadnete li u nevolju.
U nekim društvima u svijetu postoji velika nejednakost, postoje iznimno siromašni i iznimno bogati. Poznato nam je da je teško biti siromašan u takvim društvima, u kojima je život borba. Istražujući Dansku, otkrili smo da siromašni ljudi nisu toliko nesretni jer imaju osiguranu socijalnu pomoć, imaju zdravstvenu zaštitu, i tako dalje.
Zemlje latinske Amerike sretnije su nego što bismo očekivali znajući njihov BDP. Zašto su zemlje latinske Amerike sretne? Kostarika, na primjer? Zaključili smo da je to povezano s njihovom kulturom. Ljudi su u tim zemljama velika podrška jedni drugima. Oni se međusobno ne natječu cijelo vrijeme, brinu jedni za druge, imaju velike proširene obitelji koje pružaju podršku i kad upadneš u nevolju, a svima nam je poznato da latinoamerikanci često uživaju u slavlju, dakle, u životu.
Proučavali smo i druge manje kulture, poput plemena Masai. Masai su pastirski narod u Africi. Prepoznatljivi su po svojoj tradicionalnoj odjeći, nose prekrasne crvene halje ili ogrtače. No, sad znamo i da su Masai prilično sretan narod. Zašto? Oni su ponosni ljudi, smatraju da su dobri ljudi i znaju kako se nositi sa svojom okolinom. Znaju kako nabaviti hranu u svojem okolišu, posjeduju stoku, njihove osnovne potrebe su zadovoljene, uživaju u svojim društvenim odnosima te imaju visoko samopoštovanje – misle dobro o sebi, imaju poštovanja jedni prema drugima i osjećaju se poštovani. Sretni su ljudi.
Moj sin Robert proučavao je jedan drugi zanimljivi narod, u sirotinjskim četvrtima Calcutte. Čovjek mu je tamo rekao: “Ja sam vrlo sretan.” Na što ga je Robert upitao: “Kako možeš biti sretan zarađujući dva dolara dnevno? Jedva si možeš priuštiti dovoljno novaca za svoju obitelj, za jelo!” Pri tome oni žive u velikoj cijevi, ogromnoj betonskoj cijevi. I taj čovjek mu kaže: “Slušaj, vozač sam rikše i kad idem kući s posla kupim svojoj djeci po koji mali slatkiš, a ona mi dotrče vičući ‘tata, tata!’ i snažno me zagrle, a onda me nastave gledati jer znaju da bih im mogao dati slatkiše. Ja izvadim slatkiše i oni vrište. Kad vidim njihovu reakciju, znajući da mogu učiniti nešto dobro za svoju djecu, kad vidim koliko me vole i koliko ja njih volim, to čini moj život sretnim.” Iz ove priče možemo saznati o ključu za sreću, od osobe u najsiromašnijim okolnostima, a to je: briga o odnosima s drugim ljudima do kojih vam je stalo i kojima je stalo do vas. To je zaista ključ za sreću.
MF: Možete li mi reći o ulozi duhovnog života i vjere, koja je naizgled toliko različita od zemlje do zemlje?
ED: Znamo da su neke zemlje vrlo religiozne. Na primjer, u nekim muslimanskim zemljama utvrdili smo da čak 98% ljudi redovito sudjeluje u vjerskim obredima, a na primjer u zemljama sjeverne Europe nalazimo da dvadeset posto populacije sudjeluje u vjerskim obredima. Prema tome, važnost religioznosti zaista varira. Ako živite u religioznoj zemlji, lakše je biti sretan ako ste religiozni, a ako živite u nereligioznoj zemlji, to zapravo nema nikakav utjecaj, možete biti i nereligiozni. No, ono što je univerzalno, prema našem istraživanju, jest duhovnost. Što to znači? To znači imati pozitivne emocije koje vas povezuju sa stvarima većima od vas samih. Divljenje postojanju, zahvalnost, čuđenje nad svemirom, primjećivanje ljepote posvuda oko nas. Kad primjećujete stvari koje su veće od vas, kad pokazujete da vam je stalo do drugih, kad volite, to su duhovne emocije. Zašto? Zato što vam je stalo do nečega, ili nekoga osim sebe. Duhovne emocije su univerzalne: neovisno o tome jeste li religiozni ili niste, one doprinose stvaranju sreće.
MF: I one se zapravo odnose na predanost ciljevima i vrijednostima koji su veći od nas.
ED: Tako je, ciljevima i vrijednostima koji su veći od nas.
MF: Hvala vam puno na vašem vremenu.
ED: Hvala tebi Mike.
Evo sažetka glavnih točaka Edovog govora:
- Naši odnosi s drugim ljudima fundamentalni su za našu radost
- Najradosniji ljudi imaju posao, hobije ili aktivnosti u svojem životu koje vole i koji angažiraju njihove snage
- Svatko se suočava s problemima, no radosni ljudi pronalaze pozitivne načine da idu naprijed
- Najradosnije zemlje imaju najviše razine povjerenja i snažnu društvenu povezanost
- Radost dolazi od imanja ciljeva i vrijednosti koji su viši od nas samih
Kakva je vaša reakcija na Edov govor?
1 komentar
Pingback: Što nas zapravo čini radosnima? – Altruizam