Dr. Richard Layard vodi Wellbeing Programme na London School of Economics. Autor je knjige Radost: Lekcije iz nove znanosti. U ovom TEDx govoru dr. Layard objašnjava zašto je radost najbitnija stvar u životu pojedinca i ključno obilježje dobrog društva.
Htio bih započeti s citatom, definicijom puritanizma pisca H.L. Menckena koja glasi: “puritanizam – proganjajući strah da bi netko, negdje, mogao biti sretan.”
Ja nisam puritanac, zapravo imam misiju da budete sretni, zbog čega mi je drago biti ovdje. Stoga želim početi s onime što je, pretpostavljam, najvažnije pitanje koje se može postaviti: “Što bi trebala biti središnja svrha prema kojoj živimo naše živote?” I, usko povezano s tim, budući da smo društvene životinje: “U kakvom bismo društvu najviše željeli živjeti?”
Ja sam ekonomist, i, kao što znate, mnogi od mojih kolega smatraju da je najbolje da pokušamo izgraditi što je moguće bogatije društvo. Nipošto se ne slažem s tim. Mislim da želimo društvo u kojem ljudi najviše uživaju u životu, u kojem imamo najviše sreće, a pogotovo, u kojem imamo najmanje patnje.
Pred nama su, dakle, dvije različite vizije: bogato društvo, i sretno društvo. Koji je od njih najbolja?
Evo jedna zaprepašćujuća činjenica: SAD od 1950. ima ogroman rast primanja i bogatstva, u svim područjima društva. A, što se dogodilo sa srećom? Ravna linija. Bez promjena. Slično je s rezultatima istraživanja za Britaniju i mnoge druge zemlje. To je ogroman izazov za ekonomiste, zar ne? Ja to doživljavam kao izazov, to je mene dovelo do ove teme. No, to je veliki izazov svakome, političaru i bilo kome tko tvrdi da je ispravan cilj za naše društvo da se jednostavno sve više bogatimo, i da će to riješiti sve naše probleme.
Pretpostavimo da prihvaćate moje mišljenje da je najbolje što bismo trebali učiniti jest da stvorimo društvo s najviše sreće i s najmanje patnje. Kako bismo to učinili? Pa, to bi zahtijevalo da svatko od nas – vi, ja, svi u ovom društvu – svaki na svoj način, pokušamo – koliko god je u našoj moći – stvoriti što više sreće u svijetu i što manje patnje. To je, u suštini, ono što je potrebno. Mislim da je to odgovor na moje početno pitanje, “koja bi trebala biti svrha naših života?” Naša bi svrha trebala biti pokušati stvoriti što više sreće u svijetu i što manje patnje.
Smatram da je to vrlo inspirativan ideal, koji nije lako ispuniti. Ne znam koliko vas tako misli, ali nadam se da ću vas uvjeriti u to do kraja ovog govora.
Pretpostavljam da je prvo što biste me mogli pitati: “Što misliš kad kažeš sreća?” Pod srećom podrazumijevam to da se osjećate dobro u vezi svojeg života, da biste htjeli tako nastaviti i dalje. A nesretni ste kad se osjećate loše u vezi svog života, i želite da su stvari drugačije.
Postoji način da izmjerimo koliko su ljudi sretni – možemo im postaviti to pitanje. Možda se pitate: u redu, ali imaju li ti odgovori ikakav smisao?” Da, imaju. Znamo da imaju, jer, evo vam još jedne izvanredne činjenice: ako mjerite električnu aktivnost u relevantnim područjima mozga – a to su objektivna mjerenja – vidjet ćete da su mjerenja u vrlo dobroj korelaciji s odgovorima ljudi na pitanja o tome koliko su sretni. To me uvjerilo da doista možemo nešto konkretno znati o sreći. Da se radi o nečemu što stvarno možemo razumjeti, s čime se možemo uhvatiti ukoštac, i na taj način to, naravno, možemo povećati.
Dobro je to što diljem svijeta ima sve više ljudi koji sreću shvaćaju ozbiljno i govore, “Želimo društvo koje je sretnije, a ne samo bogatije!” U Britaniji, vodeći političari u svim našim strankama govore o tome i razmišljaju na taj način. Naša vlada posljednje dvije godine mjeri sreću stanovništva, koristeći metode koje smo im predložili, a OECD, klub bogatih nacija, sada traži da sve zemlje provode standardizirana mjerenja o sreći svojeg stanovništva. To je zaista važno, jer je OECD prije 60 godina pokrenuo mjerenje bruto domaćeg proizvoda (BDP-a), o čemu čitate u novinama, i za koje neki misle da je odgovor – a ja tvrdim da nije. Zato je sjajno imati OECD na našoj strani, a i UN je nedavno održao veliku konferenciju o sreći, gdje su neki od nas napravili prvo izvješće o svjetskoj sreći.
Postoji, dakle, veliko zanimanje i podrška za ovu ideju, širom svijeta, i ta podrška raste svake godine. Ali zašto? Pa, mislim da postoje dva razloga. Jedan je razočaranje s ekonomskim rastom, koji nije donio nirvanu kakvu su ljudi očekivali – to je činjenica koju sam spomenuo. A druga stvar je to da sada znamo puno više o sreći, kroz novu znanost o sreći. Napokon imamo prilično dobar prikaz toga koji čimbenici uzrokuju sreću i nesreću, koje su nam stvari važnije od drugih, i to je ono o čemu danas želim razgovarati – o uzrocima sreće, a onda posljedično i o implikacijama na to kako bismo trebali voditi svoje živote.
U redu, pa razmotrimo onda što kaže ova znanost o sreći. Kad biste proveli istraživanje u ovoj prostoriji, utvrdili biste nevjerojatne razlike u razini sreće kod različitih ljudi ovdje. Jednako vrijedi i za cijelu populaciju. Iz istraživanja znamo da postoji velika raznolikost u razinama sreće u populaciji. Koji su onda najvažniji faktori koji objašnjavaju tu raznolikost? Koji su glavni uzroci za to? Očito, postoje vanjski uzroci specifični za našu situaciju, a postoje i stvari u nama samima.
Od vanjskih uzroka, što mislite koji je najvažniji? Moji kolege, ili bar dio njih, rekli bi da je to osobni prihod. Ali, odmah se moramo pitati: koliki dio promjene u sreći mislite da je uzrokovan promjenom u prihodima? Pa, ovo je prilično zaprepašćujuće: u Velikoj Britaniji promjena u prihodima uzrokuje manje od 1% promjene u sreći pojedinca, i mislim da nema zemlje na svijetu gdje taj iznos uopće dosiže 2%.
U svakoj zemlji na svijetu glavni vanjski uzrok koji određuje našu sreću je kvaliteta naših ljudskih odnosa. Još jednom ću ponoviti: u svakoj zemlji na planeti, najvažniji za sreću su bliski osobni odnosi.
Zatim je tu posao. Posao je, naravno, isto odnos – poslovni odnos. I ako ostanete bez posla, ankete pokazuju da to uzrokuje jednaku bol kao da vam je umro partner.
Ali, naravno, čak i ako imate posao, odnosi na poslu su važni. Što mislite koje je najnesretnije vrijeme za prosječnu osobu tijekom dana? To je vrijeme provedeno sa šefom. Ovo je užasna spoznaja o upravljanju, zar ne? I o pretjerano mačističkim filozofijama upravljanja u našem društvu.
Naravno, nisu nam važni samo osobni i poslovni odnosi, nego i odnosi unutar zajednice, s našim susjedima, s ljudima na ulicama, u autobusima, u trgovinama. Evo vrlo zanimljivog pitanja, koje je postavljano u puno zemlja tijekom mnogo godina: “Mislite li da se većini drugih ljudi može vjerovati? Ili pak smatrate da nikad ne možete biti previše oprezni prema drugima?”
Reći ću vam odgovor za našu populaciju. U Britaniji, danas, udio onih koji misle da se većini drugih ljudi može vjerovati je 30%. A isto je i u Americi. To je posebno deprimirajuće jer je taj iznos prije pola stoljeća u Britaniji, kao i u Americi, bio 60%. Povjerenje u druge se srušilo, i to je duboka kulturološka promjena. Osobno smatram da je razlog tomu mnogo jača individualistička kultura, mnogo veći naglasak na natjecanje nego suradnju, pa osjećaj koji stoga prevladava je da su nam drugi ljudi potencijalna prijetnja.
Zanimljivo je da postoje zemlje u kojima je taj iznos još uvijek daleko iznad 60%. Što mislite koje? Skandinavske zemlje. Vjerojatno ste i sami pretpostavili. To su zemlje koje stavljaju veći naglasak na suradnju i veći naglasak na međusobno poštovanje, i zato imaju višu razinu povjerenja.
Dakle, naša vanjska situacija je važna za našu sreću. No, sreća dolazi iznutra kao i izvana. A ono što je u nama je nevjerojatno važno. Pa, što je to onda? Očito, tu su geni, ali u vezi njih ne možemo ništa učiniti. Tu je i filozofija života na koju ću se kasnije vratiti, ali tu je i naše zdravlje.
U svim anketama o kojima sam govorio, utvrđeno je da problemi mentalnog zdravlja uzrokuju više patnje u našem društvu nego fizička bolest. To su pokazali rezultati prikupljeni kroz istraživanja u mnogim zemljama, i mislim da su izuzetno važni. Vjerojatno svatko od vas poznaje nekoga tko ima problema s mentalnim zdravljem. Mentalne su bolesti vrlo raširene i česte. Jednoj od pet odraslih osoba dijagnosticirana je mentalna bolest. Ono što je stvarno šokantno je da u najnaprednijim zemljama svijeta samo četvrtina njih primi liječenje, u usporedbi s većinom ljudi koji imaju tjelesne bolesti i koji za njiih primaju liječenje.
Nigel Lawson, bivši ministar financija u Velikoj Britaniji, jednom je prilikom posjetio neki starački dom. Razgovarajući s jednom damom, rekao je, “Oh, usput, znate li vi tko sam ja?” A ona je odgovorila: “Ne, dragi, ali sigurna sam da bi ti medicinska sestra znala reći.” (Smijeh) Demencija je, dakle, jedan od problema mentalnog zdravlja, ali daleko najveći problem su ili depresija ili anksiozni poremećaji kao što su napadaji panike, OKP, PTSP i tako dalje. Odlična vijest je da danas imamo učinkovite psihološke tretmane koji će pomoći barem polovici ljudi da se oporave u manje od 16 susreta. I to je veliki korak naprijed.
Potrošio sam jako puno vremena pokušavajući pomoći našem nacionalnom programu za pružanje ovih terapija ljudima kojima su potrebne, trudeći se da se one podignu na potrebnu razinu. Još uvijek je dalek put pred nama, ali taj naš program danas privlači pažnju cijelog svijeta, kao primjer koji bi i drugi mogli slijediti, jer radi se o problemu prisutnom diljem svijeta.
Želim spomenuti još jednu stvar u vezi naše psihe. Očito je da naše djetinjstvo igra veliku ulogu u određivanju naše osobnosti. Pitate li se koji su čimbenici iz djetinjstva najbolji pokazatelji hoćete li kao odrasla osoba biti zadovoljni svojim životom, zanima me što mislite, koji je najvažniji? Uzmimo samo tri aspekta djetinjstva: akademski razvoj i postignuća djeteta, ponašanje djeteta u društvu, te emocionalno zdravlje djeteta. Što bi od toga, po vama, najvjerojatnije imalo najveći utjecaj u predviđanju hoće li osoba postati zadovoljna odrasla osoba?
Vjerojatno već znate koji je odgovor: emocionalno zdravlje djeteta najbolji je prediktor uspjeha u životu. Žao mi je što vam moram reći da je akademski uspjeh najgori pokazatelj – ispričavam se zbog toga. (Smijeh)
Evo, to je neka vrsta skice različitih uzroka sreće i patnje. Uzimemo li ga u obzir, pretpostavljam da nije tako teško razumjeti zašto je dijagram sreće ostao ravan kakav jest. Prihodi su porasli. To je pozitivno, bar tako vjerujem, ali imamo više napetosti u obiteljima; imamo više stresa na poslu; imamo pad povjerenja; i imamo porast mentalnih bolesti – posebno među mladim ljudima, i mislim da je to snažno povezano s vrlo natjecateljskim etosom koji se razvio u našoj kulturi, u kojoj se ljudi cijelo vrijeme uspoređuju s drugima. Mislim da je očito i logično zaključiti: ako vaša sreća potpuno ovisi o tome kakvi ste u usporedbi s drugima, nema načina da društvo postane sretnije, jer ako se netko uzdigne u odnosu na druge ljude, netko drugi mora pasti. To je ono što u našem žargonu zovemo “igrom bez pobjednika”. Apsolutno se moramo maknuti od tog pretjerano natjecateljskog etosa želimo li podići tu ravnu liniju na viši plato sreće.
Čvrsto vjerujem – to je zapravo ono zbog čega sam u ovome – da možemo postići višu razinu sreće koristeći samo dio znanja koje sam već podijelio. Prođimo ukratko kroz ono što bi vlada i mi sami mogli poduzeti.
Vlada bi trebala pružiti odgovarajuće usluge mentalnog zdravlja ljudima kojima je to potrebno. Trebali bi osigurati da škole razvijaju karakter i emocionalnu otpornost, a ne samo akademsku kompetenciju – ne možemo imati samo tvornice ispita. Moramo dati puno više podrške roditeljima koji su u međusobnom sukobu – što je ozbiljan nacionalni problem, nasilje u obitelji. I, naravno, moramo zadržati nisku nezaposlenost, ne riskirati s njom u ime bržeg dugoročnog gospodarskog rasta. Dakle, država ima veliku ulogu, posebice u smanjenju i prevenciji patnje. Ali strahovito puno posla moramo obaviti svi mi.
Što je, dakle, onda nama za činiti? Pa, mislim da postoje dva glavna područja: naša unutarnja snaga i naši odnosi s drugim ljudima. Ne znam koliko vas je pročitalo sjajnu knjigu Viktora Frankla pod nazivom “Čovjekovo traganje za smislom”. On je preživio Auschwitz, i evo zbog čega kaže da je preživio Auschwitz. Zbog, citiram: “čovjekove krajnje slobode da bira svoj stav u bilo kakvim okolnostima.” Da biste odabrali svoj stav u bilo kakvim okolnostima, morate razviti unutarnju snagu koja će vam biti oslonac – bez obzira na sve ostalo pozitivno u vašem životu. Morate imati snažno i sigurno uporište u koje se možete pouzdati, što god da se događa, i što god da se dogodilo. Postoji mnogo načina za to. Znam da neki od vas meditiraju, drugi prakticiraju pozitivnu psihologiju, ali na ovaj ili onaj način, morate razviti vlastitu unutarnju snagu.
Osim toga, veći dio svoje sreće trebate crpiti iz pomaganja drugim ljudima. To je očito dobro za druge ljude, ali neuroznanost nam pokazuje da je dobro i za vas. Jer, u značajnoj mjeri, vrlina je sama sebi nagrada. Kad pomažete drugim ljudima, u vašem se mozgu aktiviraju centri za nagrađivanje, koji se aktiviraju i kod drugih vrsta nagrada. Dakle, ima nade. Da nije tako, mislim da bi ovo moje propovijedanje bilo beskorisno. Baš zato što postoji nagrada za bolji život, postoji i nada da ljude diljem svijeta možemo dovesti do toga da žive bolje. Dakle, ono što nam treba je potpuna kulturološka promjena: daleko od zaokupljenosti samima sobom, prema svijetu u kojem ljudi imaju više unutarnje snage i brižniji su jedni prema drugima.