Od trenutka kad sam čuo da je, na samo uskršnje jutro, iznenada preminuo Vlatko Cvrtila, svakog me dana zapljuskuju valovi oceana tuge. Ljudi s ovog svijeta odlaze neprestano, mladi i stari, bliski i daleki. Mirno ili nasilno, otimaju nam ih iz života neumoljivost starenja i bolesti, spletovi nesretnih okolnosti, a sve češće i užasni ratovi na koje se ponovno navikavamo. Moji su me filozofski interesi od malena usmjeravali na pitanje smrti, moj me psihološki i duhovni trening na to usmjerava i priprema svakodnevno, i više sam se puta samo ove godine s time suočio. Ipak, na nekoj meta-razini ostao sam zatečen koliko me neočekivano duboko i nepopustljivo pogodio gubitak Vlatka. Stoga sam spontano polako počeo promatrati i promišljati samu suštinu te moje tuge za Vlatkom. Što je u biti to za čime toliko tugujem?
Prvi i dežurni krivac na listi bio bi mi “ja”, popularni “negativac” ego. “Možda ne tugujem za Vlatkom, nego za nečime što sam dobivao od Vlatka?” pomislio sam. Svi mi, u stalnoj potrazi za ugodom i izbjegavajući neugodu, težimo zadovoljiti neke svoje svjetovne preokupacije. “Jastvo” žudi za materijalnim dobitkom i strahuje da će ga izgubiti. Nastoji steći kakav-takav ugled u očima drugih, možda i slavu, strahujući od loše reputacije. Želimo da nas hvale i bojimo se kritika te nastojimo tjelesno i mentalno uživati, a ne patiti. Je li mi Vlatko išta od toga pružao? Nije. Od njega nisam imao nikakvu materijalnu korist, nije mi osiguravao ugled, niti me hvalio, niti smo provodili vrijeme u hedonističkim užicima. Vidjeli bismo se relativno rijetko, najčešće bismo zajedno objedovali ili večerali, dvaput ili triput se zajedno proveselili uz glazbu. Bio je javna osoba, cijenjeni profesor i medijski eksponirani intelektualac, no sama činjenica da smo se poznavali nikad mi nije (koliko ja znam) donijela neki dodatni prestiž, korist ili me činila značajnijim. Znam puno ljudi diljem svijeta koji su i utjecajni i javne osobe i bogati, no moć, slava ili bogatstvo nikad mi nisu bili bitni — važno mi je, kao poduzetniku, naravno, da imam krug ljudi kojima mogu (kao “prosvjetni radnik u privatnom sektoru”) ponuditi svoje usluge i osigurati sebi egzistenciju, ali materijalno sam se i karijerno uvelike ostvario i prije nego što sam upoznao Vlatka.
Promišljam o tome ovako hladno i racionalno jer pokušavam doći do istine koja je u pozadini onoga što je u osnovi duboko emocionalna reakcija. “Svi lažu”, kaže dr. House, “a sebe lažemo najviše”, dodao bih. Seciram, nemilosrdno, svoju tugu metalnom oštricom intelektualnog skalpela kako bih došao do eventualne laži u pozadini — laži da tugujem “za njime”, dok ustvari tugujem “zbog sebe”. No, što više zarezujem, to više uviđam da Vlatka nisam sve ove godine volio zato što me činio važnijim, uspješnijim, bogatijim ili poznatijim.
Neki su nam ljudi bliski zbog svoje osobnosti, navika, interesa, svjetonazora, iskustava ili drugih specifičnosti koje s njima dijelimo. Pa, budući da ih dijelimo, imamo s njima i o čemu razgovarati, imamo priliku osjećati da nas netko razumije, da smo nekome slični te da negdje ili nekome pripadamo. Da se uklapamo, da smo shvaćeni i prihvaćeni. Čoporativne smo životinjice i to nam je važno. U slučaju Vlatka, to jest jedna stvar koja me približavala tom čovjeku — obojica smo imali misao, kompleksnu misao, globalnu misao, kao strast. Možda sam se u njegovu društvu osjećao “intelektualnije”? To jest jedna vrsta ugode koju mi je pružalo vrijeme s Vlatkom. Ne dojam da sam pametniji jer se družim s tako pametnim čovjekom, nego dojam da dijelimo interese i načine gledanja (ne nužno i poglede) na svijet. Bio je izrazito ugodan sugovornik, prisutan, pažljiv i odmjeren u komunikaciji i vrlo bismo se brzo i lako sporazumjeli. No, opet — zbog posla kojim se bavim, puno imam takvih ljudi u svom životu, a neki su i prije Vlatka otišli bez da sam bio toliko tužan.
Razne sam takve mogućnosti preokrenuo u svojoj glavi. Je li stvar u projekciji na Lili i Vlatka kao par? Vidim li možda Danielu i sebe u njima? Je li stvar u vrijednostima i svjetonazorima? U nekim rijetkim vrlinama i snagama karaktera koje je imao? U naizgled besmislenoj nasumičnosti zdravstvene komplikacije koja ga je otrgnula iz života? Je li ovo, je li ono…
Jedan od mojih mentora, čovjek kojeg su mediji prozvali “najsretnijom osobom na svijetu”, Matthieu Ricard, zanimljivo je objasnio razlog zašto je nakon doktorata iz molekularne genetike napustio Institut Pasteur i znanstvenu karijeru u Parizu, zamijenivši ih redovničkim haljama i gotovo prosjačkim životom u Himalajama. Odrastao je u obitelji iznimnih intelektualaca: otac mu je bio slavni filozof, novinar i književnik, majka slikarica, ujak je oplovio svijet jedrenjakom, odrastao je u srcu pariške kulturne i znanstvene elite, od malena okružen velikim imenima. Međutim, nitko od tih ljudi nije ga se dojmio. Kazao je da ih njihova genijalnost, kreativnost i slava nisu automatski učinili dobrim ljudima. Iako je sa zanimanjem slušao njihove rasprave, shvatio je da tim nevjerojatno talentiranim pojedincima nedostaje ona ljudska toplina, suosjećajnost i mudrost koju je kasnije pronašao kod svojih učitelja na dalekom Istoku. Parišku je zajednicu zamijenio zajednicom od “dvadesetak živućih Sokrata ili Svetih Franja Asiških, koji nisu samo bili vrhunski intelektualci, nego prije svega duboko dobri ljudi”.
Što se više prisjećam Vlatkova lica, što ga više promatram na fotografijama, to mi očiglednijom postaje činjenica koja je oduvijek bila tu: Vlatko nije morao ništa posebno pametno reći, ništa posebno pametno učiniti, niti se truditi ikime posebnim biti. Volio je stoike, ali tu je ljubav, koliko znam, otkrio tek kasnije u životu. Mislim da su oni tek dali nazive i opise filozofiji koju je ionako već živio. Zračio je stoičkom mudrošću, ali još i više blagošću, dobrotom i lakoćom koja se iznimno rijetko susreće. To se očitovalo na niz suptilnih načina; u tome kako bi primao šalu na svoj račun, koliko bi se spontano radovao, koliko bi nježnosti jednom sitnom gestom ili rečenicom prenio — sve nekako uvijek na pravi način, u pravom trenutku. Svi smo mi ljudi i svi mi imamo svoje “bubice”, posebno dobro poznate onima koji su nam najbliži i zbog kojih jedni drugima nekada više ili manje idemo na živce. No zaista mi je teško zamisliti kako bi netko svoj odnos s Vlatkom mogao opisati drugačije nego onako kako bih ja opisao svoj odnos s njime: značajan, nesavršen i dragocjen. Za mene je on bio i skroman i velik čovjek. I mudar i nježan čovjek. I kompleksan i jednostavan čovjek.
Čovjek kojega je jednostavno bilo lako voljeti.
Naposljetku, u svoj toj zbrkanoj gomili vlastitih misli, pomiješanih s uzburkalim emocijama, uviđam da nema tih riječi kojima se dostojno može opisati ono najuzvišenije čemu mi kao krhka ljudska bića možemo u svome kratkom vijeku stremiti. Ono čemu se Vlatko toliko približio da mi je to teško shvatiti, ali nepogrešivo mogu osjetiti. Mali princ to iskazuje sljedećim riječima: “Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.” Naša zajednička prijateljica mudro je i prelijepo to sažela kad je rekla:
“Neki ljudi uljepšavaju svijet samo time što postoje – Vlatko je bio jedan od njih.”
9.4.2026., Ivan Miljan