Razvoj se ne mjeri razinama, već time kakvo gledište kultiviramo na svakom koraku svog puta.
Sve se stalno mijenja, preuzima nove oblike, umire i rađa se. Kad sam 2018. godine krenula na ISOD s ostatkom sedme generacije (G7) Integralne škole organizacijskog razvoja, opis ISOD-a na G1 mi se činio površnim i plitkim. Kvaliteta ISOD programa moje generacije u odnosu na prvu činila mi se neusporedivom. Kasnije sam imala priliku biti i na G9, a slušala sam i module G10. Dok pišem ovaj tekst traje G12 koji je (koliko čujem) svemirski brod u odnosu na to što su bile G7 i G9.
Promjena je u razvoju iznimno korisna stvar. Ivan i Daniela koji vode ISOD se isto tako s vremenom mijenjaju. U mojim su očima svakim danom sve mudriji i staloženiji. Rijetko ih što može izbaciti iz takta, a za razne ljudske gluposti pokazuju nevjerojatnu količinu strpljenja. Tuđe i vlastite frustracije često dočekuju s lakoćom kao da su tek mušice u zraku. Odmahnu rukom i nastave dalje, kao da je glupost — bilo njihova ili tuđa — tek neizbježan dio svakodnevice.
Daniela i Ivan u svaku generaciju ISOD-a unesu neki novootkriveni dio sebe pa tako sa svakom novom generacijom umre ona prijašnja, a kroz dvanaest modula se u naizgled istom kružnom postavu rađaju neki novi i dublji prostori. Ponovno mogu vidjeti kako ISOD kao zajednica učenika integralne teorije ulazi u novu fazu jer učitelji i učenja poprimaju nove oblike, i obrnuto. Sve se stalno shifta, a s Ivanom i Danielom kao facilitatorima te stalne promjene, motivacija je uvijek u korist toga: „kako ljudima dati suštinu učenja?“ Što su stariji, Ivan i Daniela su u tome sve bolji, a i njima samima je suština sve poznatija, prisutnija i bliža. Ako to nisam nikad prije rekla, neizmjerno sam zahvalna što sam se rodila u njihovoj prisutnosti i svakim danom sve više otkrivam njihovu snagu u ovom svijetu. Vjerujem da nisam jedina koja im je zahvalna na njihovom radu i doprinosu u svom životu, a najviše od svega motivaciji s kojom mi se iz dana u dan vraćaju u život – svaki put malo promijenjeni i sve bliži suštini stvari.
Slučajnim nizom događaja, nakon što sam završila Akademiju dramske umjetnosti, zaposlila sam se u Hrvatskom Telekomu i sad radim u ljudskim resursima. Rekla bih da sam osoba koja brzo shvaća stvari i može doprinijeti u različitim okruženjima, ali tek nakon što sam se zaposlila u tipičnom HR odjelu shvatila sam koliko su me Ivan i Daniela naučili o ljudskoj prirodi; o razvoju i leadership-u, odnosno, još preciznije bi bilo reći o promjeni i gledištu uma (eng. view).
Imam stalni i neupitni osjećaj da sam naglo sletjela na zemlju iz daleke budućnosti. Svaki dan otkrijem koliko znam i koliko zapravo imam toga za dati. Osjećam koliko držim prostor svojom svjesnošću na način koji plijeni pažnju i mijenja tuđe poglede. Imam odgovore na pitanja koja se inače ljudi ne sjete postaviti te reakcije na situacije kakve si drugi nikad ne bi dozvolili. Istovremeno, osjećam ogromnu odgovornost koja je proporcionalna tom nezgrapnom osjećaju „veličine“ u prostoru. Odjednom sam ja u cipelama svojih učitelja.
Šest mjeseci nakon što sam se zaposlila, kolegica me pozvala da joj se pridružim na sastanku s gospodinom koji bi htio započeti suradnju s našom kompanijom. Usluga koju nudi se odnosila na mjerenje i razvoj kompetencija određenih zaposlenika prema modelu za koji kaže „da je on autor.“ Prema riječima moje kolegice, gospodin je skoro otkazao sastanak kad je shvatio tko će na njemu biti, a kad je krenuo sa svojom prezentacijom, meni se isto stvorila knedla u grlu. Što reći čovjeku koji ti prodaje kreaciju tvojih učitelja i roditelja kao svoju?
„Vidjet ćeš ima tu unutra stvari koje sam pokupio od Ivana i Daniele kad smo bili nešto radili s njima,“ pokušao se izvući. „Daniela, Ivan i ja smo si jako dobri. Ja sam ih praktički uveo u ovu kompaniju prije par godina.“
Iz laži u laž, na kraju nam nije htio pokazati puni proizvod koji je došao prodati, a nisam ni ja bila previše entuzijastična saznati koliki dio autorstva ljudi od kojih sam ja učila se nalazi u „njegovom“ modelu.
Kolegica mi je kasnije komentirala kako sam u jednom trenutku razgovora s tim čovjekom samo nestala iz svijeta i na licu mi se nije vidjelo ništa. Pomalo od šoka i osjećaja nemoći, ali uglavnom zato što sam tražila drugi ili treći izlaz iz situacije, za koji znam da neću pronaći u razgovoru s tom osobom, već negdje duboko unutra. Nestala sam u onoj suštini s kojom su me upoznali Ivan i Daniela i pitala ju: „što sad?“
Ne mogu to bolje opisati, nego reći da se put sam od sebe rastvara kad ga uistinu tražiš. Kako se sastanak bližio kraju, a gospodin se nelagodno migoljio pokušavajući sačuvati obraz i ipak nam nešto prodati — nalik uličnom prodavaču koji iz kaputa vadi “posljednju priliku” — posegnula sam dublje za suštinom cijelog tog sastanka i dopustila si nešto reći. Nisam ni sama znala što će izaći iz mojih usta, a još manje što je u toj situaciji ispravno.
„Pošto sam ja odrasla s ovim znanjem za koje sami kažete da ga vidim u vašem proizvodu, moram vam nešto reći.“ Započela sam, gledajući u prazninu. „Daniela i Ivan su me naučili manje-više sve što znaju i mogu prepoznati što je od ovog što nam nudite njihovo. Zato što mi je to toliko blisko i dragocjeno znanje, za mene je užasno važno odati počast plodnom tlu iz kojeg je svo to znanje došlo – od Wilbera pa na dalje.“
Znala sam tad da me gospodin jedva prati, ako uopće, ali bolje je posijati sjeme zdravog razuma nego praviti se jednako lud kao i svi ostali, stoga sam nastavila.
„Pokušavam vam reći,“ vratila sam se na stvar, „ovo je vrijedna i dragocjena stvar koju ste uzeli i sad s tim molim vas radite odgovorno. Važno je da se s ljudima radi odgovorno.“
Gospodin me gledao razrogačenih očiju, ali i dalje nisam sigurna je li išta od onoga što sam rekla zaista doprijelo do njega.
„Ja sam malo gledao i čini mi se da se ovime nitko ne bavi…“ rekao je, a zatim nastavio govoriti o nečemu što mi je zvučalo potpuno nepovezano i besmisleno. Pustila sam ga da izgovori svoje, i kad više nije imao što dodati, odlučila sam se ponovno uhvatiti za istu stvar na izmaku i mojih i njegovih snaga.
„Što god radite, ne sudim. Kao što kažete, za ovakav tip usluge postoji potreba i razumijem zašto ste danas ovdje. Međutim, upravo zato što postoji potreba, postoji i mogućnost da se unutar vrijednih stvari prodaje svašta nešto, nekritički nabacano, ubačeno i izvitopereno. Zato vam ponavljam: od sad pa nadalje, samo odgovorno i etično sa svim tim.“
Čitaj me između redaka, mislila sam si, i molim te uberi suštinu. Vjerojatnost da će gospodin nastaviti i dalje po svom, prisvajati tuđe uvide, koristiti se znanjem koje sam ne nastoji integrirati, pokazivati se i koristiti ljudima koji stjecajem okolnosti ne znaju ništa o tome, su ogromne. Dapače, ako sam stvarno imala sreće u tom razgovoru, onda me gospodin nije apsolutno ništa čuo i nastavio jednako slijepo kako je i došao do mene. Sljepoća je zapravo puno bolja stvar za pojedinca i druge oko njega nego što je zla namjera, zbog čega se nadam da mu barem nisam dala još materijala za zlo.
„Aha, da, hvala. Doviđenja!“ Rekao je i nestao. Otišao je tako brzo da ga nisam ni pozdravila na odlasku. Nestala sam i ja što prije, gladna za ručkom i utjehom. Još uvijek ne znam da li sam rekla dobru stvar i napravila najbolje što sam mogla. Jesam li ga trebala napasti? Možda… Jesam li trebala šutjeti i ne reći ništa? Možda i to…
Svi koji su ikad sjedili pred Ivanom i Danielom, upijajući znanje od njih, znaju koliko im je važno jasno istaknuti izvor tog znanja. Na svakom predavanju i u svakom materijalu pažljivo su navedena imena autora, mislilaca, učitelja i stvaratelja iz čijih su uvida crpili sadržaj. Često nam se zavrti u glavi dok Ivan s preciznošću nabraja sve izvore. No, to nije samo čin poštovanja ili moralne korektnosti, već ima svoju praktičnu svrhu; povezanost s nasljeđem daje pravu vrijednost učenju za učenika.
Snagu učenju ne daje forma, već loza — neprekinuti lanac prenošenja znanja kroz vrijeme. Sve drugo su tek marketinški trikovi u svijetu koji je znanje pretvorio u komercijalnu robu. Kad se odmaknemo od površnih definicija uspjeha, postaje jasno: originalnost je često samo dobro upakirana iluzija. Štoviše, možeš živjeti ispunjeno i dostojanstveno od znanja koje si naslijedio, bez trunke srama i bez potrebe da skrivaš odakle ono dolazi. Ne gubiš ništa osim vlastitog ega kad kažeš: ‘Ovo sam naučio od nje, ona od njega, a on od njih. Nudim vam znanje koje vrijedi onoliko koliko vrijede svi ti ljudi zajedno.’
S druge strane, kad znanje počnemo dijeliti na „moje“ i „tvoje“, njegova snaga počinje slabiti. Neki će tvrditi da je ono što nude svojstveno samo njima, uvjeravajući nas da su upravo zato oni najvrjedniji učitelji. Međutim, zašto bismo im vjerovali na riječ? Prava vrijednost znanja ne leži u njegovom posjedovanju, već u njegovoj povezanosti sa širom slikom i dubljim smislom. Odvojimo li se od vlastitih učitelja, to je kao da odbacujemo tlo pod vlastitim nogama. Gubimo temelj na kojemu naše znanje počiva i kad nas netko upita „kako to znamo,“ što ćemo im reći?
Gubitak suštine nekog znanja ne prijeti samo onima koji prisvajaju tuđe uvide, posljedice snose i učenici koji takvo znanje prihvaćaju bez propitivanja, kao i samo tržište znanja koje time gubi svoju vjerodostojnost. Kad nas učitelj (ili mentor, coach, trener, konzultant, partner, roditelj…) razočara, skloni smo odbaciti i mudrost kojom se služio. Međutim, ako smo svjesni da ta mudrost nikad nije bila njegova, nego univerzalna1, tada ništa nismo izgubili. Nismo ni dobili ništa što oduvijek nije bilo s nama, već smo u dodiru s drugima dublje upoznali sebe i proširili vlastito gledište na stvari kakve one već jesu.
Jednom kad se uvede neki koncept, ljudski um se kači na njega poput ljepila i teško ga se oslobađa. Kako je rekao još jedan od mojih učitelja: „Osoba koja nikad nije čula za Veneciju slobodna je od nje, ali mi koji jesmo, više ju ne možemo zaboraviti. Naš je um slijepljen s idejom o Veneciji.“2 Na sličan način, kad u organizacije uvodimo pojmove poput leadershipa, osobnog razvoja, vrijednosnih načela, agilnosti, soft skillova ili mentorstva, ljudi stvaraju određenu sliku o njima. Ako ih prezentiramo kao čarobne formule uspješnih pojedinaca, bez dubljeg konteksta, riskiramo da izgubimo vezu sa suštinom. Suprotno tome, što smo mi sami bliže suštini nekog znanja — kroz osobno, praktično, gotovo intimno iskustvo — to više osjećamo odgovornost da ga zaštitimo od banalizacije i površne primjene. Glavni način da to činimo jest da se uvijek oslanjamo na lozu učenja: „Ne govorim samo ja o ovome. Stotine glasova govore, a vi kao moji učenici, imate odgovornost koliko i slobodu poslušati svakog od njih.“
Jednom kad se po kompanijama krenu koristiti termini poput agile metode, feedback kulture, work-life ravnoteže, OKR-ova, open-door politika, cjeloživotnog učenja, mindfulness-a, on-the-job učenja, razina razvoja, kompetencijskih modela i svega drugog što nam uistinu može pomoći, postoji opasnost da ti pojmovi postanu isprazne forme ili buzzwordi u koje nitko ne vjeruje. A kad razvoj postane pitanje vjerovanja, tada ili slijepo pratimo narative, nadajući se da će nas netko ili nešto drugo spasiti, ili se nevjernički odbijamo mijenjati. U oba slučaja, trudimo se da bismo — paradoksalno — ostali na mjestu, opirući se promjeni koja nas neumoljivo sustiže.
Nakon iskustva s onim gospodinom, muči me pitanje kako spriječiti slabljenje učenja koje sam dobila od svojih učitelja i roditelja? Na trenutke imam osjećaj da mi nešto dragocjeno klizi niz ruke i zloupotrebljava se u svrhu nečije samo-promidžbe. Sve nas je više — takozvanih ISOD-ovaca i onih iz šire zajednice — koji smo stekli uvide u suštinu vlastitih životnih zavrzlama. No, ti uvidi nisu došli sami od sebe. Do njih smo došli jer smo imali privilegiju biti u doticaju sa znanjem, učenjima i učiteljima koji tu suštinu znaju izvrsno prenijeti. Budući da nam je sve to imalo savršenog smisla, lako bismo mogli povjerovati da smo nabasali na neiscrpno blago i poželjeti se njime okititi pred onima koji za njega još nisu čuli. Međutim, odvojimo li se od izvora, prije ili kasnije potrošit ćemo sve što smo „ponijeli sa sobom“. Znanje koje nije ukorijenjeno, koje se ne obnavlja (ne supervizira3 i ne integrira) s vremenom postaje prazna forma, a mi ostajemo praznih ruku.
Blago, u ovom slučaju, nije ono što možda prvo pomislimo — nisu to modeli, alati ili metode. Izvor bogatstva nisu Ivan i Daniela, ISOD kao trademark, određena lokacija ili vrijeme. Pravo blago je naš vlastiti um: način na koji gledamo na svijet i svjesnost o njegovoj stalnoj promjeni. Modeli dolaze i prolaze, ono što danas djeluje, sutra može postati beskorisno. Međutim, ako je moj pogled usklađen s iskrenom težnjom da proniknem u suštinu onoga što radim i zašto to radim, tada neću izgubiti put bez obzira na to kako se sve oko mene mijenja. Što više kultiviramo ovakvo gledište, to će znanja i učenja koja primjenjujemo u našoj praksi biti čišća, usmjerenija i snažnija.
Promjena i gledište — što to zapravo znači? Znači da razvoj nije opcionalan; on se svima nama stalno događa. U vrtlogu tih promjena, što nam je gledište uma bliže suštini stvari, to smo slobodniji. Možda ćeš uspjeti prodati kalup sastavljen od modela, buzzwordova, procesa ili definicija slobode, ali nećeš uspjeti isporučiti ono što sam ne posjeduješ. Još jedan učitelj kojeg iznimno cijenim je to opisao: “Moć da se sva živa bića probude (iz svog neznanja) dolazi iz prakse. Međutim, trenutno nemamo moć pomoći svima; zarobljeni u vlastitoj patnji i naletima misli, ne možemo pomoći ni sebi.”4
Većina nas nema gledište da je suština stvari uvijek svima dostupna i da se, upravo zato, ni ne može prodati. Čak ni Ivan i Daniela ju ne mogu naplatiti. Ono što ljudi zapravo prepoznaju i cijene kod njih je to što Daniela i Ivan kultiviraju svoje gledište u odnosu sa svojim klijentima; čime dopuštaju nastanak povoljnih okolnosti za dublje pronicanje u samu suštinu stvari za sebe i nas. Dosljednost praksi kultiviranja vlastitog gledišta proizlazi iz njihove predanosti vlastitom razvoju kroz živ odnos s cijelom lozom učitelja i učenja. Ukoliko zaista želiš ići njihovim putem i raditi ono što oni rade — samo brže, bolje i uspješnije — predlažem da kontinuirano provjeravaš vlastito gledište. Najbolji način za to učiniti je kroz višestruki odnos s autentičnim učiteljima, mentorima ili supervizorima. A ostaneš li sam sa svojim umom, najmanje što možeš je pitati se zanima li te zaista suština cijele priče ili si još uvijek talac svog podmuklog ega?
Ivona Mezulić, 23.05.2025