Putujemo Butanom, a svuda oko nas – falusi. Kurci. Pimpeki. Ćune. Kite.
Kad mi kažemo da je netko “u kurcu”, to može značiti puno stvari. Od toga da se rastužio, do toga da je fundamentalno sjeban, no u svakom slučaju da je u nekoj negativnoj banani.
Butancima je kurac pozitivan, važan, sretan i sveprisutan simbol. Golemi dlakavi kurac pršti izobiljem, plodnošću i povoljnim okolnostima uz ulazna vrata obiteljske kuće ili pekare. Propinje se iznad nadvoja ulaznih vrata recepcije hotela. On je grafit na limenoj kućici građevinskih radnika. On je dio svakodnevnice, kao u nas potkovica okrenuta prema gore kako bi “prikupljala sreću”, ili naljepnica koju nam svećenik ostavi nakon godišnjeg blagoslova doma, ili krunica omotana oko retrovizora.
Mi smo bića duboko uronjena u simbole naše kulture – htjeli mi to ili ne, sviđalo se to nama ili ne. Sebe mogu smatrati najsekularnijom, najracionalnijom osobom na planeti, svisoka gledati na “vjersko praznovjerje” oko sebe, ali ne mogu mu pobjeći, ne mogu se od njega razdružiti zbog “nepomirljivih razlika”. Lingvistima ili antropolozima ta je činjenica prilično dobro poznata, ona je temelj postmodernizma. Da intersubjektivna kultura jede objektivne mehanicističke strategije za doručak, znaju i seniorni menadžeri i nadobudni embiejevci.
Mi smo djeca dvije mame. Majke prirode i majke kulture. Naš jezik izrastao je iz kulture i u njoj je ukorijenjen. Kad se dogodi problem i kad tražimo odgovornu osobu, mi rođeni u kulturi istočnog grijeha i inkvizicije imamo tendenciju tražiti osobu koja će odgovarati, a ne osobu s odgovorima. Krivca, a ne rješavatelja problema.
Kada dođe vrijeme blagdana, i rijeke ljudi oko mene vuku kući jelke, kad se posvuda čuju božićne pjesme, kad se kupuju namirnice za tradicionalne blagdanske obroke, kad si svi međusobno upućuju najljepše želje i čestitke, tko sam ja kao osoba koja je u toj kulturi odrasla, koja u njoj živi, koja je njome prožeta na nebrojene nevidljive načine, na koju djeluju razne neprimjetne sile Majke kulture, ako ne kršćanin? Nijedan čovjek nije otok…
Mi mislimo da mislimo vlastite misli. Ne mislimo. Mi mislimo misli naše kulture. Ako mislim da sam pobožan, ili da sam znanstveno racionalan, ili duhovan-ali-ne-religiozan, sve su to misli moje (sub)kulture. U meni žive razni podstanari. Mali dečko koji se veseli poklonu pod borom. Tinejdžer koji je za pričest naučio odgovore na skoro dvjesto pitanja dobivenih od velečasnog. Buntovni adolescent koji je razvio znanstveno-tehnološki, racionalni, moderni identitet, potisnuvši “predracionalne” mitove, averzivno odbacivši “isprazne običaje i narodna vjerovanja”. Mladić koji je otkrio Fowlerove razine vjere, Wattsov i Smithov religijski pluralizam te Campbelov pristup interpretaciji mitova i mitologija dodao u još jedan, novi, pluralistički, postmoderni identitet. Lik koji je uz pomoć Wilbera, Bashkara i sličnih integrirao te identitete u širi, metamoderni narativ o sebi. Začuđeni lutalica, “wide-eyed wonderer” koji je duboko zaronio u posve stranu kulturno-filozofsku tradiciju dalekog Istoka, raskopavajući godinama sve identitete i svaku identifikaciju, napadajući tu golemu kompleksnost uma jednako kompleksnim alatom vajrayane, da bi došao do spoznaje da crna Djevica iz Bistrice, zelena Tara iz Taktsanga, kolaps Schroedingerove jednadžbe ili Gaja nisu četiri različite stvari nego jedna, i da ta jedna nije nijedna druga nego moja vlastita epistemologija. Epistemologija koja iskustveno – umjesto idejno – nije ništa drugo do li um sam po sebi, gol u svom svojem svjetlu i svoj svojoj tami. Polazište, put i odredište; krajnja jednostavnost s “one strane” kompleksnosti. Je li to konačni konglomerat identiteta koji čine mene? Nije. Oblikuje se i preoblikuje iz trenutka u trenutak.
Neprestano konstruiramo kurce koji nam znače bilo sreću, bilo nesreću, pa se fiksiramo na te ideje o kurcima, pa si idemo na kurac, pa smo u kurcu, pa smo za kurac. Ili smo kurčeviti pa se kurčimo, pa ih nabijemo sve na kurac.
U Chimi Lakhangu, mlada žena na slici nosi na leđima golemu drvenu kurčinu. Moleći se za plodnost, tri puta tako kruži oko cijelog hrama. Ona i suprug godinama pokušavaju začeti. Ništa od suvremene znanosti i tehnologije ne pomaže. Sve više parova ima isti problem – djecu pokušavamo imati u sve kasnijoj dobi, pod stresom kao nijedna generacija prije nas, organizma krcatog pesticidima, herbicidima, e-aditivima i mikroplastikom. Naš je vodič prošao sličan put, bio u istom kurcu. Njegova je supruga nosila isti kurac na leđima. Dvaput. Prvi puta strašno se sramila, i nije uspjelo. Pokušali su ponovo, nosila ga je s visoko uzdignutom glavom, ponosno, imajući na umu samo želju da dobiju dijete. I dijete je stiglo. Takvih su priča, pisama i fotografija, puni albumi u hramu.
Praznovjerje? Neznanstveno? S aspekta znanosti, želja za djecom i ljubav prema djeci samo je puka igra neurotransmitera, genetski uvjetovan nagon za preživljavanjem i produženjem vrste. No, koliko nas na taj način doživljava ljubav prema vlastitom djetetu? Koliko se u tom svjetonazoru ljudska bića razlikuju od AI-a i robota?
U novčaniku su mi dolari kojima plaćam troškove po putu. Dolar, temelj svjetskog financijskog sustava, temelj je modernog načina života. Na njemu piše “In God We Trust”. Što je taj komad papira nego mit? Moderni mit. Moderno božanstvo.
Apple. Google. Tesla. Amazon. Multinacionalne tehnološke korporacije, pogonjene znanošću. Što su one nego mitovi u koje vjerujemo? One proizvode priče, ideje, snove s kojima se poistovjećujemo. Auto, mobitel… podjednako su pitanje identiteta koliko i potrebe. Cijena dionice mjera je vjere u moderno božanstvo.
Za mit nacije, kulture, rase, slobode, demokracije spremni smo ratovati, ubijati, ginuti. Za mit nogometne repke gubiti živce i liti suze, a možda i demolirati grad. Mit, ideja u umu, gradi civilizacije i baca nuklearne bombe. Ta ideja može biti snažnija od imunološkog sustava, može nas razboljeti, ili ozdraviti, ili nam omogućiti da napokon začnemo dijete.
“Aaaaa… placebo. Ufff… već se činilo da zaista vjeruje u nadnaravne sile.” Nadnaravno? Naravno (prirodno)? Zar nije sve što se manifestira u prirodi – prirodno. Po definiciji, sve u Kozmosu je prirodno, koliko god nama bilo poznato ili nepoznato, razumljivo ili nerazumljivo, često ili rijetko, podložno opisima trenutne znanstvene mitologije i uklopljeno u znanstveni kanon.
Svi mi živimo u okviru i po uzancama neke (iz kulture preuzete i personalizirane) mitologije. Međutim, postoje mitovi koji nas ograničavaju i umanjuju, te mitovi koji nas oslobađaju, šireći granice našeg horizonta prema ultimativnoj neomeđenosti. Mit o materijalističkom životu, o ugodi usmjerenom potrošačkom životu, o životu koji propagiraju globalne i lokalne d.d. i d.o.o. crkve, mit je koji nas umanjuje, koji nas čini neurotičnima i nesretnima, koji uzrokuje da smo – u kurcu. Mit o Bogorodici, ili mit o božanstvu, ili mit o osobi čije suosjećanje nema ni tračka kontaminacije sebičnošću, ni naznake fiksacije na “ja”, “meni” ili “moje”, mit je koji oslobađa. Samoj ideji da sam sitno, jadno mehaničko stvorenje u mehaničkom svemiru, koje tek razmjenjuje materiju i energiju s okruženjem, čija je “svrha” da bude kotačić u ekonomskoj mašini… ovaj oslobađajući mit pokazuje jedan veliki, lijepi kurac.