U posljednja dva mjeseca razgovarao sam s puno ljudi na top-menadžment pozicijama, iz raznih tvrtki, industrija i iz raznih zemalja – od regije do šire Europe. Zadaća mi je procijeniti kako vode ljude i organizacije, koliko široko i složeno promišljaju i pomoći im oko nastavka karijere. Dijelom B-1 menadžeri koji ciljaju na B pozicije, dijelom B-razina menadžera koji mijenjaju tvrtke ili karijere. Prije samog razgovora imam uvid u njihov profil sposobnosti, osobnosti, sklonosti… tako da su razgovori rasterećeni čavrljanja, samopromocije i uobičajenog skrivanja iza uloga, iza fasada titula i funkcija. Vrlo su osobni, izravni i introspektivni. U tom rastućem uzorku osoba i pogleda, primijetio sam čitav niz zanimljivih obrazaca. Izdvojio bih ovdje tek jedan o kojem promišljam posljednja dva dana, a koji mi je nekako posebno zanimljiv. Radi se o temi AI-a.
Kad pitam te ljude – menadžere, lidere – kako vide utjecaj AI-a na poslovanje u neposrednoj budućnosti, primjerice u narednih 3 do 5 godina koliko prosječni menadžer maksimalno gleda unaprijed, te kako bi svoju organizaciju već danas pripremali za tu budućnost (kako bi koristili već postojeće tehnologije, koje bi odluke donosili, s kojim bi se nedoumicama suočavali, kakve bi prilike nastojali ugrabiti…. ukratko SWOT iz perspektive AI-a), primjećujem da to pitanje ima veliku disperziju odgovora. Od onih koji uopće ne razumiju što ih pitam, do onih koji imaju ne samo informirane stavove nego i određena praktična iskustva. Disperzija odgovora na ovo pitanje neusporedivo je veća od one koju dobivam na pitanja poput: “kako biste promijenili takvu i takvu kulturu”, ili “kako biste (značajnije) internacionalizirali poslovanje”, ili “kako biste restrukturirali tvrtku u takvoj i takvoj situaciji”, ili “kako biste rješavali problem manjka kvalificirane radne snage”?
Već sam i sebi i dragom Bogu dojadio koliko puta sam menadžerima, studentima, kolegama i prijateljima ponovio da živimo u okolnostima koje postaju sve složenije, u kojima je važno da na tu rastuću složenost IZVAN NAS odgovorimo većom složenošću vlastitog UNUTARNJEG razumijevanja svijeta, no to se danas vjerojatno nigdje ne očituje toliko kao u činjenici da se: a) radikalno mijenjaju međunarodni odnosi u svijetu (što utječe na ponudu i potražnju, trgovinske odnose, opskrbne lance…), te b) radikalno mijenja sama priroda ljudskog rada. Pustimo na stranu to što ove “dvije stvari” nisu baš dvije, nego su nerazdruživo isprepletena cjelina – tek to bi bilo zbunjujuće. Ne postavljam svojim sugovornicima ni puno pitanja o tome kako vide prvu stvar, jer kod najvećeg broja njih prevladava stav: “geopolitika nije nešto na što mogu utjecati, pa se nema previše smisla time ni baviti.” No, svakako im postavljam pitanja o tehnologiji koja bi im bar u vidu ChatGPT-a ili Copilota ili Geminija ili Perplexityja ili sl. trebala biti vrlo opipljiva, koja je široko i lako dostupna i koja već neko vrijeme značajno utječe na ljudski rad.
Jučer sam, primjerice, razgovarao s jednim od tih menadžera koji je bio direktor, član uprave i predsjednik uprave u više tehnoloških tvrtki. Čovjek je iznenađujuće dobro educiran i istreniran u razvoju organizacije – npr. na pitanje što je za njega feedback, ne samo da odgovara precizno i jasno kako ga prima i daje, navodeći konkretne korake metodologije, nego daje i primjere kako je gradio *kulturu feedbacka* u nekim tvrtkama u kojima je radio. Prošao je assessment centre, zna opisati procesne metodologije koje je implementirao, kako se nosio s problemima likvidnosti, kako izgleda anorganski razvoj tvrtke i što M&A procesi donose kao tipične zamke. Staložen, nepretenciozan menadžer s kojim je vrlo ugodno razgovarati. Ima svoje snage i slabosti, kao i svatko, naravno, jer nitko nije univerzalni vojnik, ali sve u svemu znatno je iznad prosjeka većine svojih kolega.
I dok u razgovoru malo po malo pomičem granicu, istražujući što sve vidi i koliko široko promišlja, prolazimo temu automatizacije i robotizacije poslovanja, u čemu ima puno i tehničkog i poslovnog iskustva. Tehničkog jer je na tome diplomirao i kao mladi inženjer time se nekad i bavio. Poslovnog, jer su ga menadžeri tvrtki u kojima je tada radio inspirirali da se poželi baviti “automatizacijom samog poslovanja”, da poželi biti menadžer. Došli smo do teme AI-a i već sam bio siguran da će o tome imati svašta za reći, kad mi je iskreno priznao da mu je to, kako se po naški kaže, špansko selo. Da još donekle i razumije da ima tamo neka umjetna inteligencija koja je pročitala sve što je ikada napisano, i da se možemo s njom razgovarati i pitati je svašta, ali da ne zna odakle uopće početi razmišljati o toj tehnologiji. Drugim riječima, da mu nedostaje “konceptualni okvir”, kostur ideja oko kojih bi gradio svoje razumijevanje te tehnologije i njene interakcije sa svijetom, te svoje uloge u korištenju AI-a u svakodnevnici i u poslovanju.
Obrazac koji sam primijetio i koji želim podijeliti, jest da je problem s kojim se ovaj menadžer susreo simptomatičan za više njih s kojima sam razgovarao. Ili barem za većinu onih koji uopće shvaćaju da bi razumijevanje te tehnologije TREBALI početi graditi što prije i što bolje mogu. U suprotnom, sebe stavljaju u poziciju nalik onoj u kojoj se zatekao menadžer iz doba industrije utemeljene na parnim strojevima koji jest čuo za nekakav trend elektrifikacije, ali ne vidi kako bi nešto poput “elektrona” i “struje” moglo u bilo kakvom doglednom razdoblju značajno izmijeniti poslovanje suvereno pogonjeno ugljenom, vatrom i šištećom parom. Lako nam je danas samozadovoljno konstatirati da je taj ilustrativni pojedinac potpuno naivno promašio “ceo fudbal” kad je podcijenio značaj nadolazećih promjena; to je luksuz naknadne pameti. Bilo je potrebno imeđu 50 i 80 godina da bi se svijet elektrificirao i transformirao u ono što zovemo Industrijom 2.0. Ne radi se, dakle, o procesu koji se događa preko noći. Uz to, u poslovanju postoji i klasična dilema: da li je bolje biti pionir (first-mover) ili brzi sljedbenik (fast-follower)? Tvrtke koje su pionirski i uspješno prešle na Industriju 2.0 uglavnom su ostvarile iznimne prednosti, ali samo one koje su transformaciju provele strateški, imale kapital i znale skalirati. Rizici za one koje to nisu uspjele bili su ozbiljni: neke pionirske tvrtke su propale ili ih je nadmašila konkurencija koja je bila brža i učinkovitija. Ford se obično ističe kao jedan od uspješnih primjera. Ta je tvrtka srezala vrijeme potrebno za proizvodnju Modela T sa 12 sati na 90 minuta, što im je omogućilo dominaciju na tržištu automobila. Odradi li tvrtka ovaj posao dobro, može se nadati dramatičnom porastu produktivnosti i efikasnosti, brzom rastu i ekspanziji koji omogućuju dominaciju u lancima opskrbe i postavljanju industrijskih standarda, privlačenje najboljih kadrova na tržištu, te mogućnosti daljnjeg velikog ulaganja u istraživanja i razvoj. Takva tvrtka utjelovljuje sistemski arhetip koji je Peter Senge, otac modernog menadžmenta, nazvao “uspjeh uspješnima”. Suvremeni primjer je SpaceX: nakon što je Musk uspio dokazati da privatni sektor može samostalno projektirati, proizvesti i upravljati svemirskom raketom, po cijeni koja je 5 do 10 puta niža u odnosu na tradicionalne sustave, država (NASA) dodijelila mu je (kao uspješnome) ugovor za financiranje koji mu je omogućio daljnja usavršavanja i razvoj rakete za višekratnu upotrebu. To mu je pak osiguralo nove uspjehe i sljedeće ugovore, i tako iz kruga u krug, dok je god uspješan (i, evidentno, blizak vlasti). Ovaj arhetip “uspjeh uspješnima” našem je narodu dobro poznat pod sintagmom “para na paru” (uš na fukaru).
Želim reći da, razgovarajući s menadžerima i promatrajući način na koji o nadolazećim promjenama razmišljaju DANAS, vidim sve poteškoće s kojima se susreću oni koji bi trebali, i koji se trude, gledati što se iza brda valja i kako to pretvoriti u vlastitu prednost. Kako ispisati svoju “para na paru” priču o uspjehu, upuštajući se u iskorake izvan ustaljenih načina razmišljanja i tzv. BAU (“business as usual”) poslovanja. Nije dovoljno biti sposoban sagledati i razumjeti trendove te postaviti strategiju u odnosu na njih, potrebno je biti i fanatično predan blitz-krieg provedbi te strategije u praksu. Musk ima obje sposobnosti – s jedne strane razumije tehnologiju i biznis u dovoljnoj mjeri da može nanjušiti model koji će zavrtiti taj motor zvan “para na paru”, a s druge je iznimno fanatična, uporna, neumoljiva osoba koja će sebe i sve oko sebe tjerati kao vrag grešnu dušu da ostvare ono što je naumio. Bill Gates je isti takav (pod stare dane mrvicu umjereniji nego u mladosti), Steve Jobs je bio isti, Zuckerberg je isti, Bezos je isti… Potrebna je crta nemilosrdnosti, gotovo sado-mazohističnosti koja cijedi iz ljudi svu energiju, kreativnost i požrtvovnost koju može i kao pogonsko gorivo je ulijeva u stroj zvan “(novi) poslovni model organizacije”. Taj stroj isprva brekće poput starog traktora kojeg seljak pokušava zakurblati, nesposobnog bez njegovih ruku za samostalan rad. Fanatični poduzetnik kurbla i kurbla, žmiče i cijedi, znojeći se upire dati mu još brzine, vrti brže dok motor ne “potegne”, napeto osluškujući kad će prijeći u samozapaljenje, hoće li “primiti”, hoće li se naporno brektanje prometnuti u žustro brundanje. Brek-brek-brek-ka-čung-VRUUUUM…! Uspjeh, radost, slavlje! Obrazac je uspostavljen, žrtve leže krepane po putu, pobjednici pišu povijest. Kreće što? Para na paru.
Kad razgovaram s menadžerima, u pravilu ne očekujem ono što bih očekivao od poduzetnika. Menadžer je namjesnik. Profesionalni vojnik koji radi za plaću i nagradu. Možda odlično plaćen, možda nakićen nagradama i titulama i pozicijama i uspjesima u CV-u, možda i medijski eksponiran, možda i pripadnik kakvih prestižnih udruženja i klubova. Ali s kakvim god činom, vojnik je vojnik. Namjesnik je namjesnik. Namjesnik nikad neće biti poduzetnik, niti to treba od nje(ga) tražiti. Ali može i treba imati poduzetničke crte. Mora biti asertivan i hrabar i samostalan i discipliniran i dosljedan i organiziran i promućuran, jer ako nije takav, niš od posla. A posebno niš od brze transformacije poslovanja jahanjem na neočekivanom valu industrijskih ili tržišnih ili kakvih drugih promjena. Mora biti u stanju provesti ono što si je zacrtao. Ali – i tu sad dolazimo do onog velikog ALI koje je centralno za ovu moju priču – da bi mogao IŠTA sprovoditi, brzo ili sporo, agilno ili kilavo, prije toga mora znati ŠTO će sprovesti. Kakav će to val hvatati, i sa čime, i prema kuda. Da skratim metafori muke: kako bi menadžer mogao iskoristiti AI kao industrijsku revoluciju, kako bi ga mogao ugraditi u svoje poslovanje i izvući iz njega veću produktivnost, efikasnost, inovativnost… mora znati s čime ima posla. Što je taj AI danas kad je u povojima, a što će biti za godinu ili dvije? Kuda sve to ide i kako mijenja krajolik oko nas? Na ta pitanja, primjećujem, ne samo da većina menadžera nema odgovor – nego ne zna niti kakva sve PITANJA ta revolucija uopće otvara.
Sve me to podsjeća na razgovor Alise i češirske Mačke:
“Možeš li mi, molim te, reći kojim putem odavde trebam poći?” pita Alisa češirsku Mačku.
“To dobrim dijelom ovisi kuda želiš stići,” reče Mačka.
“Nije me baš puno briga kuda –” Alisa će Mački.
“Tada nije bitno kojim putem pođeš,” reče Mačka.
“– tako dugo dok negdje dođem,” doda Alisa kao objašnjenje.
“O, to sigurno hoćeš,” reče Mačka, “samo ako dovoljno dugo hodaš.”
Ukoliko ne znam da bih o nekom području trebao ozbiljno promišljati i učiti, ukoliko ne znam o čemu bih sve u tom području trebao promišljati, ukoliko ne znam na što bih od toga trebao posebno usmjeriti pažnju, i ako ne znam kako pokrenuti inovacijski proces, onda je moja sposobnost brzog, možda i poduzetnički fanatičnog provođenja transformacija, moje poznavanje i sposobnost primjene Design Thinking metodologije u tom kontekstu potpuno neupotrebljiva. “Što će Dejan kad je bezidejan?” – govorio je jedan moj profesor i mentor.
Ponekad mi se dogodi, kao neki dan, da me netko od tih menadžera izravno upita mogu li im preporučiti neku knjigu koja će im pomoći posložiti si temu AI-a u glavi. Neku koja se ne bavi samo tehnologijom, ili samo etičkim pitanjima, ili kojim drugim parcijalnim aspektom, nego ima dovoljnu širinu da potakne na razmišljanje o većini područja koje AI prožima. A opet, da to ne bude pet knjiga s pet različitih pristupa, ili neko suhoparno akademsko štivo, ili neka Ilijada i Odiseja u dva toma – jer tko danas ima vremena i volje to iščitavati?
Takvu literaturu nije lako naći ni u jednom području, a kamo li u tek narastajućem i po svemu sudeći revolucionarnom. Od zanimljivih knjiga koje sam pročitao, “Superintelligence” od Bostroma je na mahove zamorno tehnička i previše posvećena etičkim pitanjima. “Life 3.0” od Tegmarka je puno jednostavnija za čitati ali pak previše popularizatorski jednostavna. “The Master Algorithm” od Domingosa daje dobar pregled pet glavnih “škola” strojnog učenja i potragu za univerzalnim sustavom koji će otključati AGI – po njoj sam za 50-ak ljudi 2017., pet godina prije pojave ChatGPT-a, održao i predavanje “MEGAtrendovi oko nas” koje se bavilo nadolazećom AI revolucijom. “Architects of Intelligence” od Forda daje uvid u razmišljanja arhitekata AI sustava ali malo je repetitivna i neuravnotežena. “Nexus” od Hararija je interesantna knjiga ali previše usmjerena na povijest i rizike od AI-a. “The Singularity is Nearer” od Kurzweila pedantno i zanimljivo analizira napredak i mogućnosti AI-a, ali nudi egzotičnu viziju budućnosti koja je previše (po meni) obojana Kurzweilovim daddy issuem i željom da ostvari besmrtnost s jedne strane, te radikalnim znanstvenim materijalizmom s druge.
Uz ove, svakako izvrsne ali za top-menadžere možda ne sasvim prikladne knjige, postoji jedna koju bih od srca svakom preporučio. Riječ je o knjizi koja je izašla krajem prošle godine pod naslovom “Genesis: Artificial Intelligence, Hope, and the Human Spirit”, i pokupila najviše pohvale od gotovo svih kapetana industrije: od Sama Altmana, Billa Gatesa, Satya Nadelle… kao i od istaknutih političara, ekonomista, književnika, filozofa. Autori knjige su pokojni Dr. Henry Kissinger čije samo ime je (slojevit i polarizirajući) brend, zatim Eric Schmidt koji je 10 godina vodio Google, te Dr. Craig Mundie koji je bio direktor istraživanja i strategije u Microsoftu, savjetnik u Predsjedničkom vijeću za znanost i tehnologiju, te investitor i savjetnik niza tehnoloških tvrtki.
Ovaj trojac napisao je zaista fascinantnu knjigu koja nastoji ne samo opisivati AI, nego promišljati njezine epistemološke i civilizacijske posljedice. Knjiga povezuje tehnologiju, poslovanje, filozofiju, kognitivnu znanost i političku teoriju, istražujući načine na koje AI revolucija ubrzano dovodi u pitanje temeljne strukture ljudskog znanja, mijenja ljudski identitet, te stvara poslovne, geopolitičke i etičke izazove. Ona više postavlja ključna pitanja nego što na njih nudi definitivne odgovore – jer definitivne odgovore u ovom trenutku i nije moguće dati. Potiče nas na promišljanje, i poziva na puno dublje društvene rasprave od onih koje se trenutno vode u javnoj sferi.
Meni se knjiga izrazito svidjela jer me “challengirala” na nekoliko razina kompleksnosti:
Prvo, potiče sistemsko razmišljanje o temi AI-a, jer povezuje više koncepata: filozofiju znanja, etiku, geopolitiku, poslovanje i tehnologiju.
Zatim ide korak dalje i potiče povezivanje SUSTAVA, uspoređujući i sintetizirajući različite sustave promišljanja. Bavi se razlikama između ljudskog i strojno generiranog znanja, te povezuje različite epistemološke pristupe (“kako znamo” ili “kako gradimo znanje o svijetu”, npr. Kantovska racionalnost, znanstvena metoda, strojno učenje). Zašto je to bitno? Najjednostavnije rečeno, zato što je AI ustvari (kako ga Harari dosjetljivo zove) “Alien Intelligence” – inteligencija koja se razlikuje od naše. To nije ljudska inteligencija na steroidima, nego posve drugačiji oblik spoznaje, povezivanja, zaključivanja, učenja… od onog koji je nama ljudima poznat. Mi imamo koncept “thinking out of the box” koji koristimo kad želimo reći da netko ima – ili bi se trebao potruditi imati – neku ideju ili pristup koji odudara od BAU (business as usual). AI je nama VEĆ SADA “black box” – mi ne znamo KAKO radi, čak ni kad se čini da daje odgovore kakve bismo mi dali na pitanja koja mu postavljamo. No, AI koji sam postavlja pitanja i potom odgovore traži na način koji je drugačiji od načina na koji ljudski um razmišlja jest – Alien. Strana inteligencija koja je kao alat potencijalno sposobna kontinuirano razmišljati “out of the box”, generirati rješenja i proizvode koji su “out of the box”, te postavljati strategije koje su “out of the box”. Autori daju dobro poznati primjer igre umjetne inteligencije AlphaGo protiv velemajstora u igri Go Leeja Sedola, te čuvenog “poteza 37” koji je šokirao Leeja jer ga “niti jedno ljudsko biće ne bi nikada povuklo”. Kakvu će kompetitivnu prednost u poslovanju ostvarivati tvrtke s takvim “direktorom strategije” u svojim redovima? Kako će se konkurencija braniti od poteza koje “ni jedan menadžer ne bi povukao”? I hoće li (ili kakvi će) ljudski menadžeri uopće biti u stanju prevesti takve strategije u praksu?
Baveći se upravo tim posljednjim pitanjem, autori postavljaju pred čitatelja izazov promišljanja na još višoj razini složenosti – na djelomično paradigmatskoj razini. Naime, knjiga sintetizira različite sustave promišljanja o evoluciji čovjeka u doba AI-a, uspoređuje ih i gradi mostove među njima. Iako ne razvija potpuno novu paradigmu, knjiga SUGERIRA nove misaone paradigme. Autori na zanimljiv način raspravljaju o mogućnosti posve nove epohe u našem, ljudskom razvoju, sugerirajući potrebu za redefiniranjem pojma čovjeka i to u ne odviše dalekoj budućnosti. Tehnologije za integraciju ubrzano se razvijaju u paraleli s AI-em, i BCI, “brain-computer interface” ili sučelje između mozga i računala, već razvijaju tvrtke poput Neuralinka, Synchorna, NextMinda i drugih. Još jedna promjena paradigme koju autori sugeriraju odnosi se na glavni način na koji mjerimo snagu nacije. Ta se paradigma tijekom stoljeća mijenjala sa teritorija na resurse, sa resursa na kapital, s kapitala na ljudski kapital, a sada, spekuliraju, prelazi s ljudskog kapitala na računalni (AI) kapital. U prijevodu; s “para vrti gdje burgija neće” prešli smo na finiji, kulturniji “ljudi su najvažniji kapital tvrtke”, a sada se (čini se) i to potrošilo. U doba u kojem “AI vrti gdje ni čovjek, ni para, ni burgija neće”, čime će se čovjek zaokupljati, tko će biti, i u čemu će tražiti smisao? Knjiga nudi zanimljive mogućnosti za razmišljanje, pa da ne kvarim, tu ću stati.
