Mislim si, mislim… Već duže vrijeme, puno raznih mislenih misli o događanjima u svijetu, a nikako ih artikulirati u nešto s-misleno. Sad se vozim s jednog kraja Švicarske na drugi pa da pokušam.
Prvo su tu lokalne teme. Mentalno bolesni klinac upadne u školu, izbode djecu i učiteljicu nožem. Kad sam čuo tu vijest pomislio sam da je cijela stvar tragična, ali nije mi djelovala kao nešto više od nesreće. Pospani vozač zaspi vozeći djecu u školu i sleti s ceste. Ili, mladi neiskusni vozač kamiona prilikom pretjecanja autobusa na stajalištu pokupi djecu. Jesu li krivi? Jesu. Je li se moglo izbjeći? Vjerojatno je. Prvi se mogao naspavati, drugi je mogao biti pažljiviji i oprezniji. No, možemo li urediti svijet tako da se nikada nikome ništa loše ne dogodi? Ne možemo. Možemo pokušati, kao što i činimo: donesemo zakon, uredbu, propis, i kažemo da svi moraju proći edukaciju, proći liječničke preglede, da ne smiju voziti pod utjecajem, da moraju biti odmorni i prilagoditi vožnju uvjetima na cestama. Kako bismo to provodili, plaćamo neke ljude koji razmišljaju i izučavaju i pišu zakone i propise, neke koji ih izglasavaju, neke koji ljude tjeraju da ih provode, neke koji ih hvataju ako ih krše, neke koji im sude, neke koji ih kažnjavaju, neke koji ih rehabilitirane ponovno integriraju u društvo.
I unatoč svom tom trudu – nesreće se i dalje događaju. Neki će mladić mentalno oboljeti. Netko ga neće dobro dijagnosticirati. Netko neće odrediti zaštitne mjere. Netko ih neće provesti. Uvijek će biti netko i uvijek će biti nešto, svi to znamo. Ali svi imamo negdje u pozadini našeg uma “projekt vječnog, ugodnog, savršenog života”. Lažni, iracionalni ideal kojemu nesvjesno težimo, koliko god racionalno i svjesno, elementarnom logikom zaključivali da trčimo za dugom.
Svako naše djelovanje ima posljedicu. Posljedica našeg iracionalnog djelovanja u ovom slučaju: mobiliziranja nastavnika, zaštitara, policije, gorske službe spašavanja, obalne straže, policije i svemirskih snaga da čuvaju naše škole, pokušaja da djecu zbrinemo na sigurnom u Fort Knox obrazovnoj instituciji, iza blindiranih sporootvarajućih jednosmjernih vrata, iza kamera i ograda i bodljikave žice, osuđen je na paradoksalan i paradoksalno očit efekt bumeranga.
Volio bih da je to situacija bez presedana, no presedana ima puno. Primjerice, dijete se ozlijedi na satu tjelesnog. Ruka se slomi, noga ugane, pojavi se kvrga na glavi ili modrica na trupu. Roditelji bijesno, zapjenjeno dojure u školu, mašući stisnutim pesnicama, pozivajući na odgovornost, zahtijevajući pravdu, inzistirajući na sigurnosnim jamstvima, garancijama da se takvo nešto NIKADA neće ponoviti. I to ne samo njihovom djetetu, nego NI-JED-NOM! djetetu. Jer ako već djecu šalju u to potencijalno minsko polje zvano škola, onda žele biti SIGURNI da su djeca u toj školi – SIGURNA. Prijete odvjetnicima, tužbama, jel-znate-vi-tko-sam-ja vezama u Ministarstvu, u županiji, inspekcijama, suspenzijama. I, što je reakcija? Škole, naravno, moraju biti “sigurna mjesta”, s “nultom tolerancijom” ne samo na nasilje nego i na nezgode i na nesreće i na svevišnje sile, pa kapituliraju. Ravnatelju predstoji reizbor, ministru se bliže izbori, stoga se pišu uredbe, donose propisi i stvar se rješava. Rješava se tako da danas imamo dvorane za tjelesni u kojima nema ničega od rekvizita koji su tu bili prije dvadesetak godina. Nema užeta za penjanje, nema švedskih ljestvi, nema kozlića, ni grede, ni medicinki. Ima obična lopta, ali nju klinci danas sve više gledaju onako kako gledaju telefon s brojčanikom i radio kazetu – kao čudni relikt prošlosti iz realnog, prašnjavog 3D prostora, u kojemu su pra-djeca, potomci pra-ljudi, tražili zabavu. Danas, u ovo moderno svemirsko, okupiramo-Mars-doba, djeca su atrofirana, sve teže pokretna, pretila, nekoordinirana, i gotovo posve sigurna u izolaciji svoja 4 zida, prikovana za šaren, opojan, adiktivan ekran. On im pruža mogućnost da se usporede s milijardama virtualne djece diljem planete, da rapidno shvate kako će u bilo čemu čega se dohvate biti – u najbolju ruku – osrednji, jer već postoji mali Kinez koji je bolji u matematici, curica iz Vanuatua koja nema ruke ali nogama virtuozno svira violinu, i hrpa drugih malaca koji su šampioni TikToka u jedenju tableta za pranje suđa. Ekrančić će im dati besprijekoran uvid u to kako je svaka njihova ideja ili inicijativa zastarjela i besmislena, ili će ih držati u nadi da baš oni mogu postati instant celebrity, kao Pinoko kad je umjesto u školu pošao za prepredenim Strombolijem. Utopit će ih u oceanu anksioznosti i depresije nudeći im s vremena na vrijeme pokoju naplavinu pažljivo isprogramiranih hormonalnih stimulansa, tek toliko da se i dalje formiraju kao lojalni konzumenti-u-nastajanju.
Što je tu uzrok a što posljedica? Je li prva bila potreba roditelja da djecu zabave pa su ih prepustili ekranima? Ili potreba roditelja da budu sigurni, pa su im uskratili ne samo tjelesni, nego i puko kretanje vlastitim nogama od kuće do škole (jer ulice nisu sigurne, jer križanja nisu sigurna, jer posvuda vrebaju opasnosti). Da i ne govorimo o uskraćivanju zadataka i obaveza u zajedničkom kućanstvu. Uzrok nije “ili ovo ili ono”, nego “i ovo i ono”. Nije linearna kauzalnost nego cirkularna. Naša simptomatska rješenja (lockdown škola) proizvode svoje sistemske posljedice.
Što bi, zaboga, mogla biti posljedica većeg stupnja sigurnosti škola? Zaštitara, posebnih vrata, posebnog režima ulaska i izlaska? Pa, uzmimo samo jednu za primjer: kakvu mi to poruku šaljemo djeci koja su – a iz dana u dan o tome izlaze svježi izvještaji – anksiozna i depresivna? Ako kao društvo reagiramo histerično, šaljući im vrlo opipljive, fizičke poruke u vidu barijera i protokola, a uz to i razornije apstraktne poruke u vidu informacija u medijima i na mrežama kako NISU SIGURNA, tko zna da li će to možda DOPRINJETI povratnoj vezi zbog koje se već osjećaju nesigurno? Kako će to utjecati na djecu koja se osjećaju prestrašeno od života i svijeta, koja su anksiozna do razine da i sam ministar neki dan priznaje kako u cijeloj zemlji nemamo dovoljno psihologa koji bi mogli adresirati problem mentalnog zdravlja mladih. Problem koji je točno, ali i kao disclaimer vlastite odgovornosti, istaknuo kao “nešto s čime se suočavaju i brojne druge zemlje u svijetu”.
Sjećam se, prije godinu dana je na Nedjeljom u 2 bio doktor, neurolog iz Novog Sada koji radi s klincima u Zaboku. Smireno je objašnjavao koliko je važno da su djeca na otvorenom, da riskiraju, da se vrte, padaju, da su uključeni u “rough and tumble” igrice koje su (iako djeluju nasilno vanjskom promatraču) ključne za razvoj mozga. Tako kaže znanost, no “znanost” je u ovo postmoderno doba na niskoj cijeni. Relativizirane su njene istine baš onako kao su bile relativizirane religijske u modernizmu. Modernizam nam je donio znanost i tehnologiju i globalizaciju i blagodati potrošačkog društva, oduzevši nam sav drugi smisao osim privređivanja i trošenja. Posljedica “smrti Boga” mogla se predvidjeti. Briljantno lucidno najavili su je Nietzsche, Dostojevski i drugi: besmislena destrukcija i autodestrukcija, koja se potom zbila u obliku svjetskih ratova. No ljudsko društvo kao cjelina ima svoj bezumni momentum i nekolicina usamljenih glasova nikad nije mogla zaustaviti ili preokrenuti tijek povijesti (ili žetvu kauzalnih/karmičkih posljedica – kako kome drago). Vjeru u transcendentnu nagradu u “onom svijetu” zamijenili smo vjerom u puno opipljivije potrošačke nagrade u ovom svijetu. Znanost i tehnologija hiperproducirali su te nagrade, industrijalizacija, elektrifikacija, automatizacija, informatizacija, robotizacija i uskoro kiborgizacija proizvode sve više, sve raznolikijih, sve personaliziranijih igrački, najavljujući odmah iza ugla baš onu pravu, ultimativnu, konačnu, jednu-koja-će-utažiti sve naše želje i žudnje. Naša Dragocjena igračka pružit će baš svakome moć, uspjeh, slavu i zadovoljstvo u obliku kontinuiranog kozmičkog orgazma. Samo se trebamo još malo strpjeti, pobijediti Kineze, i dočekat ćemo sveti gral Singulariteta o kojemu piše Kurzweil. To će biti Fukuyamin kraj povijesti, nakon kojeg nam preostaje samo živjeti dugo i sretno. Baš kao u svakoj našoj bajci. Jer kad napokon pobijedimo sva moguća sranja koja nam život može prirediti, tada i nema ništa dalje do li “živjeli su dugo i sretno”. A ako se pita Kurzweila, razvojno-istraživačkog gurua trenutno uposlenog u Googleu, to nije bajka, to je nova stvarnost iza horizonta događaja koji je na pedalj od nas i happy end samo treba preraditi u “živjeli su zauvijek sretno”.
To je modernistička vizija happy enda. I dok se beskonačnom regresijom munjevito približavamo tom singularitetu, cijena koju plaćamo za svu tu hiperprodukciju, hiperpotrošnju i mahnitu potragu za ugodom u sljedećoj-velikoj-stvari, je ni manje ni više nego ekosustav u kojemu možemo živjeti. “Želite spaliti sva fosilna goriva i osloboditi sav mogući CO2 i metan da biste izvukli sve sirovine i pretvorili ih u svoje proizvode? Želite prostor u kojemu živite pretvoriti u negostoljubivu, plastikom, pesticidima, herbicidima, toksičnim plinovima, teškim metalima i ostalim lebdećim česticama ispunjenu pustoš, kako biste zadovoljili svoju neutaživu pohlepu? Može, nema problema, samo naprijed.” – kaže Zemlja. “Cijena je da će vas to ubiti, ali ne brinite – vjerojatno neće vas, ali generaciju nakon vas hoće. Zato ti klinci i ne mogu spavati od anksioznosti i depresije. No vi to već i znate, ne trebam vam ja to crtati. Svega ste svjesni, zato je vaš veliki plan da im osigurate budućnost na sljedećem za život negostoljubivom planetu – Marsu. Čestitam.” To bi nam poručila Gaia, da može riječima s nama komunicirati.
Paralelno s ovom modernističkom distopijskom utopijom, živi ona postmodernistička. Omladinci iz Kalifornije, Kanade i s Ivy League sveučilišta, koji nose tu postmodernističku štafetu mladosti, također djeluju prilično izgubljeno. Izgubljeno u rodnim studijima i borbi s ispravnim osobnim zamjenicama, u borbi za pravo svakog čovjeka da bude leptir, naslonjač ili žlica – ako se tako osjeća. Borbi s konfuznom šumom recepata za zdravi život, prema kojima se meso ne smije jesti jer životinje imaju osjećaje, biljke zato što imaju ubojiti gluten, ili aflatoksine, ili oksalate, ili nitrate koji se pretvaraju u nitrite, ili fitocitotoksine…, vježbati se mora ovako, a disati onako, iako u režimu naizmjeničnog posta vrijedi obrnuto, a važno je biti okružen pozitivnim ljudima ali istovremeno prakticirajući self-love staviti uvijek sebe na prvo i najvažnije mjesto. Ključno je misliti sretne misli te živjeti i pustiti druge da žive, sve dok žive na ispravan način. A ako ne žive na ispravan način treba ih educirati pasivno agresivnim, a za njihovo dobro često i samo agresivnim metodama, ili ih jednostavno isključiti, cancelirati, no naravno na način pun ljubavi.
Postmodernizam sa svojom dekonstrukcijom kulturološki, kontekstualno, uvjetovanih mitova ubrzano rastvara našu vjeru u modernističke bajke. Zamjenjujući ih čime točno? Za sada, čini se, egzistencijalističkim angstom. Od kojega su nekada patili srednjovječni filozofi, a danas pogađa generaciju Z. Pri tome nimalo ne pretjerujem nego samo citiram zaključak jednog od istraživanja (nedavno objavljenog na tportalu), koje kaže: “generaciju Z pogađa kriza srednjih godina”.
Ima onih koji će reći da im je to sve zbog toga što se bave pizdarijama, rodnim ideologijama, zavjerom o klimatskim promjenama, ili se sekiraju jer im (i)migranti uzimaju poslove. Ti, moderni mislioci predvođeni su Trumpom koji je upravo danas prisegnuo na vjernost ustavu u zgradi na koju su njegove bande jurišale u pokušaju rušenja ustavnog poretka. On je, naravno kao veliki vjernik, kao utjelovljenje kršćanskih vrijednosti i vrlina, te kao izdavač vlastite “God Bless the USA” Biblije, danas prisegnuo polažući ruke ne na jednu nego na DVIJE Biblije. Lincolnovu i maminu. Zapravo… fotografije pokazuju da nije ni pipnuo nijednu od te dvije Biblije, iako se poziva na samog Svevišnjeg koji ga je spasio od atentata kako bi sproveo Njegovu volju na Zemlji. Ovaj Pomazanik nadišao je totalno passé obred krunjenja kraljeva, pozicioniravši se u nebeskoj hijerarhiji s desne Ocu. Trump je shvatio da su Nebesa u biti medijski imperij, konglomerat u obiteljskom vlasništvu u kojemu se članovi obitelji, Krist, Lucifer i ekipa, kao u serijama Succession ili Kaos, legitimno bore za svoje mjesto i kontrolu nad biznisom. Nakon ovog Otkrovenja, povukao je prave poteze i Kristu, kojeg doživljava većim naivcem i amaterom od mnogih pripravnika kojih se rješavao iz The Apprenticea, poslao poruku: “You’re fired!”
Uz Trumpa su, poput tjelohranitelja, njegovi vjerni modernistički tehno-oligarsi. Mudro su mu došli poljubiti prsten, iako ih je sve nadigrao Musk, poznatiji pod nazivom Denethor II, upravitelj Gondora. To je onaj wannabe kralj koji što je stariji to je luđi, ekscentričniji i ogorčeniji; lik kojeg sve više i više korumpira blizina moći. Denethora upropasti uvjerenje da može kontrolirati Saurona uz pomoć Palantira (kristalne kugle kojom ga pokušava nadgledati). Zanimljivo, Palantir je ujedno i naziv firme koju je osnovao Muskov partner u PayPalu, tehno-milijarder Peter Thiel – još jedan od Trumpovih poklonika iz prvog mandata. Raznoliko to mnoštvo posve je različito, naravno, onome koje okružuje ruskog autokrata i njegove oligarhe. Orban, još jedna “Trumpova pudlica” u Europi, kak se to danas šik veli, najavljuje novo doba za nacionalističku aristokraciju čiji uspon diljem Starog kontinenta priželjkuje. Orban se Trumpu, siguran sam, kao najveći među čuvarima vjere, svake večeri i svakog jutra na koljenima i usrdno moli.
Razočaran modernističkom pre-civiliziranošću, Thoreau je pobjegao u romantiziranu “sirovu, netaknutu prirodu”, u retreat u kojemu se okušao živjeti od zemlje, duhovno i u znoju lica svoga. Izdržao je dvije godine, dva mjeseca i dva dana, te kao svaki pošteni autor self-helpa, napisao o tom podvigu knjigu. Njegov Walden, doduše, nije postao bestseller za njegova života, jer je siroče bio daleko ispred vremena, no kvalitativno je nadmašio sve self-helpovce do danas, kad se svi skupa zbroje i pomnože s 2,22. Prvo, većina današnjih self-help gurua ne bi izdržala ni dva mjeseca u divljini, a kamo li 2 godine u brvnari koju si sami moraju napraviti. Drugo, većina ih nije u stanju artikulirati dvije suvisle rečenice istinske samorefleksije bez ikakve primisli o komercijalizaciji cijelog pothvata.
A gdje je u svemu tome moj vrli narod? Čini mi se na prijelazu u modernizam.
Nakon što je upro i uspio osigurati djecu, sada će osigurati i jeftine živežne namirnice bojkotirajući trgovačke lance na ciglih jedan dan. Ako treba, bojkotirat će kupovinu čokolade za home-made Dubai fritule, a onda i kupovinu brze mode u Zari čak i na dva, možda i tri dana! Ne uzastopna, jer nekad se treba i nadoknaditi sva propuštena impulzivna kupovina koja nije obavljena u Dane bojkota. Jer su trgovci zli i ostvaruju ekstraprofite. Koji nigdje još doduše nisu vidljivi u poslovnim knjigama, ali to je samo zato što oni znaju namjestiti knjige da se ne vide.
Ekstraprofit. Novovjeko zlo, gore samo od običnog profita. Jer, dobro se sjećamo kako nam je bilo za vrijeme mrskog i totalitarnog socijalizma kad nismo imali svo to šarenilo artikala s profitima i ekstraprofitima. Toliko ga dobro i po zlu pamtimo, da ga želimo nazad. Ali djelomično! Država treba regulirati cijene, zapošljavati što više i za što bolje plaće, a mi smo tu da radimo što manje kako bismo imali što više vremena produktivno, kapitalistički trošiti. To je sustav kakav bismo trebali brzo patentirati i izvoziti ga kao najveće nacionalno blago, naravno ne ostvarujući na tome ni profita ni ekstraprofita, ali živeći od tantijema. Koje nećemo tako zvati jer dosta asociraju na profit. Nećemo taj sustav ni rentati, jer to bi nas učinilo rentijerskim narodom. A to je zadnja stvar koja želimo biti. Borimo se svim silama da nas se kao rentijere ne registrira nigdje u Poreznoj upravi, kako bismo mogli kapitalistički rentati sve te apartmane u koje smo uložili svoje ekstra…nešto. Svakako ne profite.
I tako mi se misao na misao nadovezuje, a sve se roje oko iste zabrinutosti zbog prevladavajuće nesposobnosti viđenja uzroka i posljedica složenijih od “popio sam vodu, ergo piški mi se”. “Cijene su visoke zbog onih koji lijepe etiketu s cijenom.” Nisu visoke jer smo naštampali pare, jer živimo na europskim subvencijama (pardon, “povlačenju sredstava iz EU fondova”), jer smo financijski nepismeni i kao djeca željni svakakvih pomodarskih i svjetlucavih pizdarija, jer smo skloni korupciji i pljački, jer smo kmetovi koji se nikad nisu naučili organizirati pa imamo glomaznu i neučinkovitu birokraciju, nismo neodgovorni u gospodarenju nacionalnim resursima, ni kratkovidni “stratezi”, ni nisko produktivna vječita gunđala, ni poluobrazovan demokratski nepismen narod. Ne. Ništa od svih tih silnica nije dio sustava i ne stvara probleme koje vidimo oko sebe u društvu. Ništa od toga ne stvara cijenu proizvoda i usluga koje kupujemo. Priznati si tako nešto bilo bi kao alkoholičaru, pušaču, šopingholičaru, i drugim ovisničarima priznati da imaju problem, da ne mogu “prestati kad požele”, da nisu “drugi krivi”, već da je odgovornost za jako velik dio njihove sreće ili nesreće upravo u njihovim rukama.
Svi ovi problemi korijen imaju u neznanju. Tko zna kakvo bismo društvo imali kad bi nam plaća na tekuće račune sjedala u bruto iznosu, pa da svatko onda mora internet bankarstvom, račun po račun platiti onu razliku između bruta i neta? Kakvo bismo društvo imali kad bismo vježbali kritičko razmišljanje u školama? O svemu: o seksualnosti, o pobačajima, o vjeri, o političkim sustavima, o medijima, o međuljudskim odnosima, o povijesti… o odgoju djece. Kad bi škole radikalno srezale sad već posve deformiran pruski sustav filanja klinaca s podacima “koji su važni jer će bit’ na maturi”, u korist slobodnog diskutiranja o svemu i svačemu. U korist vježbanja promišljanja, povezivanja, argumentiranja, slušanja, propitkivanja. Jer demokracija je onoliko inteligentna koliko je inteligentan demos.
Nemam nekih iluzija da će se to dogoditi. Inteligentnom demosu nije potreban Trump, a Trump i ostali šTrumpovi ne trebaju inteligentan demos. Upravo suprotno. I tako će ignorantni demos birati Trumpove, koji će ignorante činiti još većim ignoramusima. Ne zato što ZNAMO sve manje, nego zato što je kompleksnost onoga o čemu bismo trebali promišljati i donositi odluke sve VEĆA. Sustav s povratnom vezom, koji će funkcionirati sve dok se – kao i svaki takav sustav – ta veza ne prekine, ili sustav ne raspadne. Nijedno carstvo nije trajalo vječno, čini se da ni nova Trumpova Velika Amerika koju oblikuje na svoju sliku i priliku bullyja, kao sada sve otvoreniji globalni nasilnik, neće dugo. “Dugo” u povijesnim mjerilima. Njegov sofisticirani državnički pristup je: ja prvi i meni sve. Treba mi Grenland, uzmem si ga. Baš kao što si je Kina uzela Tibet, ili Rusija Ukrajinu. Uzmem si Panamski kanal. Uzmem si i Kanadu ako baš poželim. Zašto? Jer mi se može, jer imam najveću batinu na planeti. Nije to nužno Trumpova politika, to je odavno politika Amerike koja je srušila 50 vlada drugih država. Samo je do sada bila malo umivenija, prikrivenija, politika silovanja sa smiješkom i PR-om. Trump ju je samo ogolio do njene “Greed is good”, “In Greed We Trust” suštine.
Trump će raditi što će raditi, Hrvat i Srbin i Slovenac i svaki drugi žitelj ove planete raditi će što će raditi, sve dok ne nauči iz iskustva da se neke stvari ne rade, da ih ne treba raditi jer – ne rade. Predmodernizam je zamijenio modernizam, postmodernizam mijenja modernizam, metamodernizam dolazi zamijeniti postmodernizam i ciklusi se ponavljaju u istom obrascu, samo su detalji različiti.
U tom mom kolopletu misli, same misli nisu bitne. Kako se pojavljuju, vidim koliko su mi neinformirane, nedopečene, prepune projekcija i logičkih pogrešaka i generalizacija i pretencioznih formulacija. Gledajući to svoje viđenje, pitam se koliko je to viđenje obojano mojim vlastitim strahovima i odbojnostima prema svemu što se događa, koliko je ispunjeno frustracijama jer je moj utjecaj beznačajan na sve te holone iznad mene – društvo, državu, regiju, Uniju, Blok, civilizaciju u cjelini, život kao takav. Koliko u meni čući neki mali narcisoidni Trump s potrebom da bude u centru pažnje, da bude velik i važan. Koliko iz mene izbija neki Musk, emotivno nedozrelo dijete koje skakuće po pozornici nesvjesno svojeg sieg-heil pozdrava dok u ekstatičnom grču ne nalazim riječi kojima bih izrazio ono što ispod euforije zapravo osjećam: “Fuck you all, you fucking highschool bullies! Fuck you dad! Fuck you all who ever laughed at me and told me I was awkward, that I was a nerd, that I would never amount to anything! That my rockets are a Freudian thing and that Mars is just a pipedream. Fuck you, fuck you, fuck you!!! This is my moment of triumph! In-your-fucking-face!”
I zato istovremeno razumijem i suosjećam s tim i upravo takvim Trumpom, i Muskom, i malim Balkancem koji će bojkotirati trgovačke lance i staviti blindirana vrata na škole i prosvjedovati na ulicama Beograda. Jer osjećamo da NEŠTO moramo poduzeti, mi mali i beznačajni, prevareni i iznevjereni ljudi. Možda simbolički, možda disruptivno, možda destruktivno, ali NEŠTO mora biti iskaz i naše jebene volje u lice potrganog, deformiranog sustava predvođenog bahatim sebeljubivim gramzivim pojedincima. Ako ništa drugo, svaki takav potez dokaz je našeg ne-beznačajnog postojanja. No suočeni s kompleksnošću u kojoj je jako teško razabrati što je problem, gdje je problem i kako ga adresirati, ponekad je najbolje bockati sustav i vidjeti kako reagira. Protresti stablo i vidjeti što će pasti. Vjerujem da se tom logikom – ili sentimentom – vodila većina Amerikanaca koja je Trumpa dovela premoćno na vlast. Čovjeka s kuglom za rušenje, nefiltriranog, impulzivnog, koji će učiniti NEŠTO. Tom su se logikom vodili i Britanci kad su glasali za izlaz iz Unije, nadajući se da će “vratiti osjećaj kontrole” u svoje živote. Tom su se logikom vodili i Nijemci kad su malog frustriranog austrijskog kaplara postavili za kancelara, nadajući se da će im on povratiti osjećaj samopoštovanja, veličine i imperijalnog sjaja. Da će učiniti Njemačku ponovno Velikom. Tom se istom, povijesno dokazano pogrešnom logikom vodi svaki pojedinac koji, osjećajući se impotentno, nemoćno i izgubljeno, priziva “snažnog lidera” da riješi stvari.
U ovom mom toku misli važnije mi je vidjeti vlastito viđenje, nego doći do konkluzivnog rješenja. Jer rješenja ionako nema. Postoji evidentna potreba i u meni da se stvari poprave, da budu bolje, da svijet napokon postane mjesto u kojem će svi živjeti zauvijek sretno. Potraga za idealom, hvatanje duge. To je jedan ekstrem. Drugi je ekstrem zaključiti da je sve besmisleno i uzaludno, osjećati se bespomoćno i nihilistički odustati (ili postupno odustajati) od života. To su dva ekstrema u kojima je, smatram, zarobljeno svako ljudsko biće. Razapeti smo između svojih nada i strahova, klateći se čas u jednu, čas u drugu stranu. I što više otvaram svoje misli za kritičko propitkivanje, od strane sebe samog i od strane drugih, to češće, lakše i brže uočavam kada upadam u stupicu jednog od dva ekstrema.
Život se odvija između tih polova, no jedina istinska sloboda leži onkraj oba ekstrema: onkraj nade, onkraj straha, onkraj i nade i straha, onkraj niti nade, niti straha. Ta je sloboda prisutna onda kada je um nesputan okovima vremena u kojemu projicira “bolje jučer” i “bolje sutra”. Ta je sloboda prisutna onda kada smo zaista Prisutni. U toj slobodi sve su zavrzlame oduvijek riješene i um blista u spontanosti Velikog savršenstva zvanog Život.